FondacijaStudenica
  • O nama
    • Naš tim
    • Finansijska informacija
    • Kontaktirajte nas
  • Naš rad
    • Obrazovanje i podrška mladima
    • Podrška nauci i umetnostima
    • Kultura davanja i napretka
  • Stipendije
    • Naši stipendisti
    • Procedura prijavljivanja
    • Rezultati konkursa 2021/2022
    • Česta pitanja i odgovori
    • Alumnisti
  • Vesti
  • Blog
  • Uključi se
    • Naši partneri

Moje iskustvo sa studentske razmene u Pragu

5/24/2022

0 Comments

 
Nakon dva semestra provedena na Karlovom univerzitetu u Pragu, preko Erasmus+ programa studentske razmene, mogu da kažem da svim studentima preporučujem da ugrabe priliku i provedu nekoliko meseci studija u inostranstvu. Studentske razmene su nezaboravno iskustvo koje će vam proširiti vidike i omogućiti da uz minimalne troškove iz prve ruke saznate kako izgleda živeti i studirati van svoje države. 

U ovom tekstu podeliću svoje iskustvo sa celokupnim procesom odlaska na razmenu u inostranstvo. Nadam da će biti od pomoći onima koji žele da se prijave za neki od programa razmene, ali i da će one koji o razmenama nisu razmišljali podstaći na to. 

Odabir univerziteta i proces prijave

Prvi korak je istraživanje mogućnosti za studentske razmene na tvom fakultetu. Kod nas je Erasmus+ trenutno najpopularniji program za razmene i gotovo svi fakulteti u Srbiji su uključeni u njega. Preko Erasmus+ programa studenti mogu da provedu semestar ili dva u nekoj od država Evropske unije. Za države regiona i srednjeevropske države postoji program CEEPUS, a postoji i još različitih, manje zastupljenih programa. Za Erasmus+ program, putem sajta mobion.bg.ac.rs možeš da istražiš za koje sve univerzitete postoji otvoren poziv, barem 6 meseci unapred.

Na Fakultetu političkih nauka, na kome ja studiram, imamo koordinatorku za programe razmene koja mi je jako pomogla u pripremanju prijave i u biranju predmeta koji će mi biti priznati kao zamenski. Neki fakulteti imaju Erasmus+ koordinatore, ali nažalost ne svi. 

Prijava uključuje motivaciono pismo, “learning agreement,” transkript ocena, potvrdu o znanju engleskog jezika, preporuku profesora i još neke dokumente. Sve to treba pribaviti na vreme , a nešto i prevesti kod sudskog tumača. Prijava se šalje putem sajta MobiON, instrukcije na sajtu su jasne i prijava nije preterano komplikovana.

Saznaćeš da li si primljen/a nekoliko meseci pre početka razmene. Meni su to javili početkom novembra, a semestar je počinjao sredinom februara, tako da ćeš imati dovoljno vremena da se pripremiš, dobiješ vizu i organizuješ putovanje. Ceo taj proces zavisi od univerziteta i zemlje u koju odlaziš na razmenu. U mom slučaju, sa Karlovog univerziteta su nam poslali dokumenta na vreme da bismo dobili češku vizu pre putovanja. Vize su potrebne za boravak u Evropskoj uniji duži od 3 meseca za državljane Republike Srbije.

​
Prijava uključuje motivaciono pismo, “learning agreement,” transkript ocena, potvrdu o znanju engleskog jezika, preporuku profesora i još neke dokumente. Sve to treba pribaviti na vreme , a nešto i prevesti kod sudskog tumača. Prijava se šalje putem sajta MobiON, instrukcije na sajtu su jasne i prijava nije preterano komplikovana.
Smeštaj: stan ili studentski dom?

Pre nego što odeš na razmenu, moraš da odlučiš gde ćeš stanovati. Glavno pitanje je: stan ili studentski dom? Kada je reč o Pragu, sobe u stanovima su bile tri do četiri puta skuplje od studentskog doma, tako da smo se drugarice sa fakulteta i ja odlučile za studentski dom. To se ispostavilo kao sjajna odluka, jer je studentski dom nezamenjiv kada je u pitanju upoznavanje novih ljudi i druženje sa studentima iz celog sveta. 

Ja sam upravo u studentskom domu upoznala mnogo novih ljudi, od kojih su mi neki postali najbliži prijatelji. Sa većinom njih sam i dalje u kontaktu, a za ovo leto planiramo ponovno okupljanje u Pragu. Iako je život u stanu udobniji, ne može da pruži ovakvo iskustvo u potpunosti, tako da je moja preporuka definitivno studentski dom.

Od spremanja doručka ujutru u zajedničkoj kuhinji do žurki u sobama uveče — studentski domovi su odličan smeštaj kada idete na razmenu. Bonus je što na većini univerziteta koji imaju svoje studentske domove koordinatori za razmenu organizuju i rezervišu smeštaj umesto tebe, tako da ne moraš da prolaziš kroz proces traženja smeštaja. Mojoj drugarici sa fakulteta i meni su omogućili da budemo zajedno u sobi, tako da postoji i ta opcija ukoliko ideš na razmenu sa drugom ili drugaricom. 

Studiranje: priznavanje predmeta i razlike u sistemima

Što se samog studiranja tiče, sve zavisi od fakulteta. Ja sam imala puno sreće sa oba fakulteta, jer na FPN-u nisu tražili da se predmeti poklapaju u velikoj meri kako bi mi priznali ocene i preneli ESPB. Ali, neki fakulteti su dosta stroži po tom pitanju, pa se može desiti da moraš da polažeš predmete koje si propustio/la kada se vratiš sa razmene. Prijava uključuje i dokument koji se zove Learning Agreement u kome predlažeš kojim predmetima sa fakulteta na koji odlaziš bi zamenio/la predmete koje propuštaš tog semestra na tvom fakultetu. Međutim, može se desiti da neki predmeti ne budu dostupni kada dođeš na fakultet, tako da imaš određen rok da ih zameniš, prijaviš druge i dobiješ odobrenje od svog fakulteta za to. 

Sistem izvođenja nastave je drugačiji nego kod nas. Na Fakultetu društvenih nauka Karlovog univerziteta predavanja su obično trajala sat i po vremena, bila su koncipirana tako da studenti budu uključeni i održavala su se u malim grupama. Ta razlika u odnosu na predavanja kod nas mi se posebno dopala, jer profesoru daje više mogućnosti da komunicira sa studentima, a studenti mogu da se lakše uključe u nastavu. Nisu postojale vežbe u smislu u kom postoje kod nas — predavanja i vežbe su bili jedno te isto. Neka predavanja su se održavala u blokovima, ali u svakom slučaju za sve obaveze na nedeljnom nivou trebalo mi je manje vremena nego na FPN-u.

Za većinu predmeta sam pisala eseje ili seminarske radove, koji su ili nosili veliki deo ocene ili su bili zamena za ispit. Za ispite nisam provodila dane nad knjigom učeći stotine strana gradiva kao za većinu ispita kod nas, već sam se spremala koristeći beleške sa predavanja i tekstove koje smo pred svako predavanje čitali, tako da sam se u suštini za ispit spremala kroz kontinuiran rad tokom celog semestra. Moram da priznam da mi je bilo teško da se ponovo naviknem na način rada na svom fakultetu kada sam se vratila sa razmene, iako i kod nas postoje profesori koji više implementiraju ovaj “bolonjski” princip rada od drugih. 

Sa druge strane, iako mi se način rada na Karlovom univerzitetu više dopao, stekla sam utisak da su mi neki “teški” predmeti sa FPN-a zaista pružili široko obrazovanje i znanje iz različitih oblasti koje sam primenjivala na svim predavanjima. Ta širina i dubinsko proučavanje određenih naučnih oblasti nije odlika sistema u kome sam studirala tokom ta dva semestra, već su predmeti uže određeni i koncipirani kao kursevi.

Studentski život u Pragu

Potpuno je drugačije posetiti neki grad turistički na par dana i živeti u njemu. Studentske razmene su odlične jer pružaju priliku da iskusiš život u drugom gradu ili zemlji na nekoliko meseci, sa pokrivenim troškovima. 

Erasmus+ stipendija koju sam primala u Pragu je bila i više nego dovoljna za sve moje troškove života. Srbija je pre 2 godine postala programska zemlja u Erasmus+ okvirima, što nažalost znači da su stipendije sada manje i za Češku iznose 470 evra na mesečnom nivou. Međutim, to je dovoljno ukoliko živiš u studentskom domu i ne preteruješ sa Uber eats-om. Informacije o visini stipendija za različite države se takođe mogu naći na MobiON sajtu. 

Prag je odličan grad za studente — ima sve što studentima treba i studentska kartica pruža dosta različitih pogodnosti. Od popusta na hranu u mnogim restoranima, pa sve do jeftinijeg prevoza. Od restorana bih izdvojila picerije Einstein, koje se nalaze na više lokacija u Pragu i čiji su vlasnici, kako smo načuli, sa naših prostora. Ovde možete dobiti dva obroka po ceni jednog uz studentsku karticu, a hrana im je odlična. Sa konobarima smo nekoliko puta razgovarali i na srpskom, a tamo smo jeli i odlične ćevape.

Karte za voz i autobus sa studentskim popustom su jako jeftine, pa tako možete otputovati do bilo kog mesta u Češkoj za nekoliko evra (100-300 kruna). Od svih mesta koja smo posetili, najviše mi se dopao Češki Krumlov, gradić na severu od 13000 stanovnika, udaljen 3 sata od Praga, u kome stičeš utisak da si u nekom davno prošlom vremenu.

Nažalost, tokom većeg dela mog boravka u Pragu na snazi su bile restrikcije zbog korona virusa, tako da nisam uspela da obiđem sva mesta koja sam želela. Od muzeja svakako treba posetiti Narodni muzej, čija se velelepna zgrada nalazi u centru Praga. Klementinum je još jedno od mojih omiljenih mesta — pogled na baroknu biblioteku je kao iz filma, a kada se popnete na astronomsku kulu videćete ceo Prag oko vas. Žižkov toranj je jedan od simbola Praga, koji se vidi iz gotovo svakog dela grada. Nalazi se u istoimenom kvartu i pogled sa njega oduzima dah. 

Kada je u pitanju noćni život, Prag ne zaostaje za Beogradom. Moje omiljeno mesto za izlazak bio je klub Lucerna, koji se nalazi u istoimenoj palati koja sadrži i bioskop i prodavnice. Ceo klub je zamišljen kao diskoteka iz 80-tih, a ovde često nastupaju i različiti muzičari i DJ-evi. Od alternativnih mesta, najzanimljiviji je Vzorkovna ili kako se popularno zove — Dog bar. Četvrti Holešovice, Vinohradi i Žižkov takođe su pune zanimljivih mesta za izlazak, ali i doručak i kafu. 

Kako je zbog korone dobar deo vremena sve bilo zatvoreno, provodili smo puno vremena šetajući gradom i obilazeći razne parkove. Prag je pun prelepih parkova — Letna ima predivan pogled na grad, kao i Rigerovi Sadi (samo iz drugog ugla). 


Trebalo bi mi još mnogo pasusa da opišem sve čari Praga, tako da ću se ovde vratiti na glavnu poentu teksta — idite na studentsku razmenu bar na jedan semestar, to je verovatno najbolja odluka koju možete doneti. Ne samo da ćete steći mnogo prijatelja iz različitih zemalja, već i nezamenljivo životno, kao i akademsko iskustvo. Prag je odličan izbor za studente na razmeni, ali sam sigurna da ćete se provesti jednako dobro kao ja gde god da odete. 

​
Picture
0 Comments

Šagal - ljubav i fantazija

5/6/2022

0 Comments

 
Volela sam da crtam od malih nogu. Prva ozbiljnija umetnička slika kojom sam se ponosila i koja nije podrazumevala slučajne koncentrične krugove išarane raznobojnim flomasterima nastala je kada sam imala pet godina. Jednog letnjeg popodneva na belom papiru u linijama nacrtala sam kozu u prirodi. Sa njene leve strane leti leptir veći od sunca koje se smeje iz desnog ugla papira. Sećam se da sam bila oduševljena svojom kozicom koju možete da zamislite kao amaterski miks Pikasa i Dalija. A i mama je bila zadivljena, toliko da i dan danas taj crtež visi u našem hodniku. 
Nisam mogla ni da predpostavim da je upravo koza bila važan simbol jednog slikara koji će nekoliko godina kasnije postati jedan od mojih najdražih stvaralaca – Marka Šagala. 
Pre dva i po meseca, samo nekoliko dana nakon što sam stigla u Milano, saznala sam da će od 16. marta u galeriji Mudec biti izloženi Šagalovi radovi. Jedva sam dočekala da prođe prvi talas gužve da mogu u miru (iako u Milanu nikad nije mirno) intimnije da upoznam Šagala.
Nisam mogla ni da predpostavim da je upravo koza bila važan simbol jednog slikara koji će nekoliko godina kasnije postati jedan od mojih najdražih stvaralaca – Marka Šagala. 
Izložbeni prostor je u plavoj, zelenoj i crvenoj boji – bojama koje su itekako prisutne u Šagalovom radu, a dok pratite hronološki razvoj Šagala kao slikara, čuje se pesma „Nacht Aktion“ iz filma Šindlerova lista. Predstavljanje porodice i njihovih zajedničkih trenutaka, religijski elementi, jevrejsko stradanje u Drugom svetskom ratu, žena Bela koja je inspiracija mnogih slika, samo su neki od glavnih tematika koje Šagalov rad čine prepoznatljivim i upečatljivim. Uzaludno je sada opisivati celu izložbu i svaku sliku ponaosob. Ono što ipak vredi opisati jeste osećaj koji je Šagal na mene preneo – ljubav. Ljubav koja ne poznaje rat, glad, bedu. Ljubav koja je uvek iznad svega, iznad mosta razrušenog grada, ljubav koja lebdi pored koze koja svira violinu jer to samo ljubav može. Ljubav prema čoveku i prirodi, sveprisutna misao vodilja. Kliše, pomislićete,  ali zaista je tako. Malo umetnika zna da prenese upravo ovako čistu i neiskvarenu misao o ljubavi i sreći i u tome je po mom mišljenju Šagalova genijalnost. Kao što kaže Ana Skot (Džulija Roberts) u filmu Notting Hill: [Šagal] predstavlja kako ljubav treba da izgleda. Sreća nije sreća bez koze koja svira violinu. 

Miona Dinić

​
0 Comments

UMETNICI U SRBIJI

4/20/2022

0 Comments

 
Postoji nešto o čemu u poslednje vreme jako često razmišljam.  Misli vezane za tu temu nadolaze od kako se bliži kraj studiranju i školovanju. S obzirom da sam diplomirana glumica (ili kako se to danas zove, diplomirani audio vizuelni umetnik), pitanje koje me konstantno prati jeste "A šta posle?". Pitam se šta je umetnost kome skrivila, pa je postala tako tretirana? Gde je moje mesto? Koji je pravi izbor? Šta ako pogrešnim? Ima nas mnogo, hoću li se izboriti? 
"Umetnik je tvorac, autor umetničkog dela ili šire umetničkog stvaranja, čovek koji se aktivno bavi umetnošću." Kaže "aktivno bavi". Stalno i kontinuirano. To je san svakog umetnika, a da li je to moguće? Da li je to samo ideal?
Aristotel kaže:" Umetnik je zanatlija koji radi pod pravilima." Ima li danas toga još uvek? Ko ih se pridržava, a ko ih odbacuje? Šta dovodi do umetničkog genija? Sloboda, pravila ili šta?
Par kolega sa muzičkog, likovnog i dramskog departmana su želeli sa mnom da se pozabave ovom temom i daju odgovore na neka pitanja.

Šta za tebe predstavlja „stalno zaposlenje“ u tvojoj struci i šta se i koliko time dobija, a šta i koliko gubi?

Opcije za zapošljavanje nekoga ko je studirao vizuelne umetnosti nisu uobičajene, ali svakako neke od njih prate standardan šablon stalnog zaposlenja, redovnog primanja, satnice itd. Rad u kulturnim institucijama, školi, kreativnim studijima itd. Pored toga tu su i poslovi koji se više odnose na rad po projektu i generalnoj samostalnoj angažovanosti umetnika u polju svoje kreativne prakse. Lično imam iskustvo oba. Radim kao profesor u školi, a uporedo vršim i samostalnu izlagačku prakse kao i rad po projektu. Rad u školi obezbeđuje redovnija primanja, ali naravno postoje moduli koji se poštuju i repeticija programa koji vremenom može postati manje interesantan u praksi. Rad po projektu daje više mogućnosti za nova iskustva, upoznavanje novih ljudi iz prakse, kako lokalnih tako i iz inostranstva. Međutim, ceo proces traženja, pisanja i realizacije projekta nekada može biti iscrpljujući i neretko frustrirajući. Takođe, finansijski aspekat dosta varira i nije fiksan što u ozbiljnoj meri može uticati na celokupan princip rada i stil života.
Predstavlja jedan vid sigurnosti, konstantna mesečna zarada, staž, zdravstveno osiguranje. Sa druge strane moraš obrađivati teme koje se možda tebe lično ne tiču, kao slobodan umetnik možeš se bavit pričama koje tebi lično znače i možda čak i više se razviti kao mlad umetnik, možda Institucija koliko god imala mnogo prednosti, predstavlja i jedan vid kočnice.

U našoj zemlji to predstavlja najčešće zaposlenje u nekoj državnoj instituciji (u našem slučaju najčešće u školi). Nekim umentnicima je to prva želja, a nekima poslednja. Mislim da državne institucije kao što su škole, kulturni centri itd... ne daju veliku slobodu umetnicima da se izraze jer su deo sistema koji najčešće godinama nije ažuriran. Nekako, upadneš u taj sistem i rizikuješ da izgubiš kreativnost, jer te taj sistem pojede kroz godine.  Verujem da možda postoje izuzeci, ali oni rade po čitav dan, jednu smenu u nekoj instituciji, a drugu nešto za sebe privatno. Ono što dobijaš „stalnim zaposlenjem“ jeste redovna plata i egzistencija, ali mislim da se nijedan umetnik ne školuje sa tim ciljem.

​
Slobodan umetnik – moć, kreativnost, hrabrost, neizvesnost, upornost
​

Zaposlen umetnik – sistem, zavisnost, egzistencija, sigurnost, fleksibilnost, odgovornost

Šta misliš o položaju slobodnog umetnika u Srbiji?

Ne mislim. 
Svakako jedan težak položaj. Potrebno je puno stpljenja, snage da se izboriš za ono što želiš.  Milism da je još teže ženama, jer niko ne brine šta je sa trudnicama slobodnim umetnicama. I kako se uopšte odlučiti za porodicu kad je sve neizvesno, a ne postoji jak Sindikat koji štiti tvoja prava. 
Mislim da nisu dovoljno vidljivi i cenjeni, posmatrani su kao „čudaci“, jer u našem društvu još uvek važi ono da si bitan samo ako si lekar, pravnik, ekonomista i sl. Druge profesije nisu od životnog značaja i „bez njih se može“. Možda poslednjih godina to malo ide uzlaznom linijim u korist umetnika,  ali nisam sigurna.

Da li je „slobodan“ umetnik u Srbiji zaista i koliko slobodan?

Ne verujem da iko baš drži ikakvu ozbiljnu granicu zabrane stvaralaštva. Slobodan sam da radim. Mogućnosti realizacije, podrška i reakcija okruženja na delo je drugo stvar. 
Slobodan je dok sva sloboda ne dodje na naplatu. Tu su porezi koje naravno svi moraju plaćati, a niko ne brine šta je sa nezaposlenim umetnicima.  
Mislim da jeste slobodan, ali ako želi da bude prihvaćen, poznat i sl. možda ipak mora da postavi neke okvire sebi.


Kako je situacija sa korona virusom uticala na slobodne umetnike i da li si u nekom trenutku osetio/la strah povodom toga?

Korona virus je u velikoj umeri uticao na polje kreativnih stvaralaca, onih koji svoju praksu realizuju na javnim mestima i kulturnim ustanovama. Mobilnost koja je negde u osnovi realizacija većine projektnih aktivnosti bila je onemogućena. Budžeti su smanjivani, projekti otkazivani i celokupna kolektivna anksioznost i depresija izolacije koja je nastala po izbijanju i daljem razvoju situacije sa pandemijom u velikoj meri je negativno uticala na mogućnosti razvijanja prakse. Isti strah, frustraciju i opšti zastoj sam i sam osetio. 
Nisam osetila strah povodom toga kad je počela pandemija, jer sam tada još bila ušuskana na Akademiji, zatim je usledilo spremanje diplomske putem zoom platforme, još jedno novo iskustvo. Sigurna sam da je bilo jako teško ljudima čija je egzistencija zavisla od hohoranrih poslova,kojih tada nije bilo. U suštini većina  slobodnih umetnika primorana je da radi neki posao sa strane, koji nema veze sa izabranom profesijom zarad egzistencije. 
Mislim da je veoma uticala. Ima više loših nego dobrih strana. Dobro je možda to što su ljudi bili kod kuće i imali su vremena da se posvete nekom ozbiljnijem radu kod kuće (muzičari su snimali, slikari slikali, možda se pisao neki ozbiljan scenario i sl...), a sa druge strane osetila sam veliki strah da nikada više neću stati na scenu i osetiti kontakt sa publikom.

Kako vidiš ova dva položaja – „slobodan“ umetnik i „zaposlen“ umetnik, opiši u tri reči?
Rad - Radi - Rad.
Slobodan umetnik – moć, kreativnost, hrabrost, neizvesnost, upornost
Zaposlen umetnik – sistem, zavisnost, egzistencija, sigurnost, fleksibilnost, odgovornost

​
Picture
0 Comments

Marija Stanković o humanitarnom radu

4/11/2022

0 Comments

 
Naša stipendistkinja Marija Stanković članica je Udruženja za preventivnu pedijatriju Srbije (UPPS). Ističe da je mnogo naučila o retkim bolestima zahvaljujući angažmanu u ovoj organizaciji. Imala je priliku da učestvuje u organizovanju nekoliko humanitarnih akcija.
„Prva i najveća akcija bila je novogodišnja humanitarna akcija ,,Svi smo mi Deda Mraz“. Našoj akciji odazvalo se preko 30 preduzetnika i škola širom Srbije. Odazvale su se poznate klinike i tržni centri. Prikupljeno je 126 paketića, koji su podeljeni deci ometenoj u razvoju i deci u domu za nezbrinute. Kako bih pored paketića, mališanima izmamila osmeh na lice, organizovala sam i animatore koji su im iste uručili i proveli dan sa njima.“

„Pristiglo je preko 160 radova iz cele Srbije i prikupljeno je preko 16.000 dinara za malu Doroteu koja mora u Tursku na operaciju. Likovnim konkursom, čije je učešće koštalo 100 dinara, dali smo kao udruženje mali doprinos lečenju devojčice.“
Nakon toga Marija je učestvovala u realizaciji humanitarnog likovnog konkursa ,,Oboji svet šarenim bojama, nacrtaj osmeh malenim herojima“. 

„Pristiglo je preko 160 radova iz cele Srbije i prikupljeno je preko 16.000 dinara za malu Doroteu koja mora u Tursku na operaciju. Likovnim konkursom, čije je učešće koštalo 100 dinara, dali smo kao udruženje mali doprinos lečenju devojčice.“

Marija naglašava da uživa u organizovanju događaja koji imaju plemenit cilj.

„Humanitarne akcije pokazuju koliko ljubavi u nama ima, to su akcije koje na mene ostave veliki pečat, na srcu urezan, i nose bujicu osećanja i lepih i onih manje lepih. Kao student medicine, jos uvek nisam kompetentna da svojim znanjem koje sam do sada stekla pomognem nekome na takav način, zato se trudim da kroz humanitarni rad pomognem koliko god mogu.“

Naša stipendistkinja vodi Instagram profil @upps_srbija. Pre nekoliko nedelja pokrenula je serijal lajv emisija ,,Dijagnoza nije bauk - nauči i ti“.
„Serijal ima za cilj, i da studenti medicine čuju više prikaza slučajeva. U vreme pandemije, kada svima manjka taj kontakt sa pacijentom, mislim da je ovo jedan od boljih načina da čujemo nesto što u knjizi ne možemo pročitati, a sigurno je da će nam značiti.“
​

Na IX kongres UPPS u Sokobanji Marija Stanković će prezentovati svoj prvi naučni rad ,,Histohemijska analiza mikrovaskulature humane tonzile palatine“ pod mentorstvom profesora Marka Jovica. Želimo joj sreću i da nastavi putem kojim je krenula.

​
0 Comments

Društveni život na Univerzitetu Kembridž iz ugla našeg Đorđa Ogrizovića

3/14/2022

0 Comments

 
Stipendista Fondacije „Studenica“ Đorđe Ogrizović trenutno je student master studija iz inženjerstva održivog razvoja na departmanu za inženjerstvo Univerziteta u Kembridžu. Odlučio je da sa nama podeli zanimljive detalje o društvenom životu na pomenutom Univerzitetu.
Univerzitet se nalazi u gradu Kembridž, koji broji oko 125 hiljada stanovnika, od čega je 25.000 studenata. Svi studenti pripadaju jednom od 31 koledža, koji imaju administrativnu, društvenu i obrazovnu ulogu. Koledži često imaju ulogu studentskih domova. Međutim, oni su mnogo više od mesta gde studenti mogu da prespavaju. Često se organizuju posebne, formalne večere, koncerti, izložbe i drugi događaji. 
„Koledž kome ja pripadam se zove Girton, osnovan je 1869, i to je prva institucija u Velikoj Britaniji gde je ženama bilo omogućeno visoko obrazovanje. Na samom početku akademske godine, novim studentima organizovano je upoznavanje sa koledžom, relevantnim službama i tutorom – profesorom koji je zadužen da prati naš napredak. Cilj svih dešavanja na koledžu jeste podsticanje razmena ideja i uspostavljanje trajnih poznanstva“, objašnjava Đorđe. 
Picture
On ističe da su Oksford i Kembridž prepoznatljivi po organizovanju formalnih večera koje se održavaju nekoliko puta nedeljno i traju oko dva sata.
 „Tom prilikom se služe posebno pripremljena jela. Na Girton koledžu, na jednoj takvoj večeri bude oko stotinu studenata i nekoliko profesora. Na početku, predsednik koledža (Master ili Mistres) pozdravi sve okupljene i blagoslovi večeru. Tokom ovakvog skupa, od studenata se očekuje da budu elegantno obučeni, uz obavezno nošenje gauna (gown-ogrtača) koji se razlikuju po stečenom akademskom stepenu“, kaže Đorđe.
Picture
Praznicima se pridaje posebna pažnja, Đorđe nam je objasnio kako izgleda proslava Božića i kakva atmosfera vlada među ljudima tih dana.
„Ovde je to nacionalni praznik, nevezano od veroispovesti kojoj osoba pripada. Organizovani su brojni dobrotvorni koncerti. Prisustvovao sam i velikom Božićnom koncertu u kapeli Svetog Jovana, jednoj od najpoznatijih božićnih službi u Engleskoj. Tokom službe peva Hor dečaka koledža Svetog Jovana, uz Hor bečkih dečaka među najpoznatijim horovima, a koncert/službu prenosio je BBS.  Posebna služba organizovana je i za decu, gde su pastori objašnjavali značaj Božića, delili se pokloni,  a za nas koji više nismo deca  delili su se kolači i kuvano vino“. 
Organizuju se i brojna studentska takmičenja na Kembridžu i vrlo su česta ona koja se odnose na zaštitu životne sredine. Na jednom takvom takmičenju naš stipendista je ostvario odličan rezultat.
„Veoma sam radostan što sam bio u grupi zajedno sa Filipom Boškovićem, studentom doktorskih studija na departmanu za fiziku koji je i predvodio grupu i sa Kambelom Metjusom, student doktorskih studija s Novog Zelanda. Osvojili smo nagradu Sent DŽons koledža „Climate Crisis Award“ za projekat „The hum of bees is the voice of the garden“: Increasing College’s impact on wildlife diversity via pollinator housing“.
Picture
Na Kembridžu takođe postoje i brojna studentska udruženja  specijalizovana za različite oblasti. Jedno od njih je i Društvo srpskih studenata, koje čini tridesetak studenata među kojima je i Đorđe. Oni brižno neguju tradiciju. 
„Nedavno smo organizovali i proslavu dana Svetog Save, pripremivši i slavski kolač i žito, a ja sam imao tu čast da držim besedu povodom ovog našeg najvećeg praznika“, ponosno ističe Ogrizović.
0 Comments

Nevidljive književnice

3/8/2022

0 Comments

 
Pre skoro jednog veka Virdžinija Vulf objavila je jedno od njenih najpoznatijih dela Sopstvena soba. Upravo tu sobu ona definiše kao ključni korak ka ostvarivanju žene kao pisca. Soba ima dvojako značenje – daje ženi vreme za sebe i svoje misli, ali i predstavlja slobodu posedovanja imovine, čin koji nije bio realnost mnogim ženama (a za neke još uvek nije) u prošlosti. 

U poslednjih sto godina, mnogo toga se promenilo po pitanju prava žena pogotovo u delu sveta koji nazivamo zapadnim (iako znamo da je situacija još uvek daleko od idealne), gde žene koje žele da postanu pisci uglavnom imaju svoj lični prostor iz kojeg stvaraju nove svetove i dele ih sa vernim čitaocima. Međutim, tokom osnovnih studija jezika i književnosti, primetila sam da su knjige koje sam čitala na različitim predavanjima većinom napisali muški pisci. Za vreme tri godine studiranja, ukupan broj knjiga koje su bile predviđene programom, a koje su napisale žene, bio je pet. Poražavajuće mali broj za fakultet koji većinom pohađa ženski deo populacije. Situacija nije bolja ni u Srbiji gde je Isidora Sekulić jedina autorka na listi obaveznog štiva moderne književnosti.
Elizabet nije jedina čiji se rad susreo sa izolacijom. Mnogim književnicama se desilo (i još uvek se dešava) da književna zajednica prihvati njihova dela kao vredna, ali ih definiše kao jedinstven i neponovljiv slučaj. 
Nedavno sam pročitala knjigu koja istražuje upravo ovaj problem – zašto su i nakon posedovanja sobe ženski glasovi u književnosti skoro nečujni? Ta knjiga nosi naziv How to supress women’s writing, autorke Džoane Ras, koja sarkastičnim ali i oštrim tonom navodi 11 načina na koji su ženski glasovi ignorisani, osuđivani ili umanjivani kroz istoriju i kako se oni ispoljavaju danas. Knjiga još uvek nije prevedena na srpski jezik, ali je toplo preporučujem svim poznavaocima engleskog jezika. 
​
Sve počinje formalnim zabranama koje su podrazumevale ograničiti ženama mogućnost nabavljanja papira, olovke ili bilo kavog načina pisanja, pa do onih neformalnih, koje podrazumevaju stvaranje takvih očekivanja i načina života za ženu koji im ne dopuštaju vreme za intelektualne aktivnosti. Ako ipak neka žena uspe da se iskobelja i izađe iz uloge dobre majke, posvećene žene i ugledne dame, onda je sledeći korak jednostavno negiranje činjenice da je žena napisala knjigu. Za knjigu koja je označila početak naučne fantastike, Frankeštajn, dugo se mislilo da ju je napisao Persi Šeli, muž prave autorke Meri Šeli, ne samo zbog toga što je on napisao predgovor knjizi već i zato što su tadašnji kritičari mislili da žena ne može da smisli nešto tako strašno poput Frankejnštajnovog čudovišta.  

Tu su i drugi mehanizmi patrijarhalne odbrane: karakterisati žene kao nemoralne ako se bave umetnošću ili smatrati muško iskustvo važnijim od ženskog. Kako sama Ras navodi u knjizi, ako muškarac opisuje bes i ljutnju, on pokazuje revolucionarne emocije, dok je žena jednostavno isfrustrirana i histerična. Stavljati žene u pogrešnu kategoriju je još jedan jezički mehanizam: tako je Marija Kiri jedno vreme bila predstavljana naučnoj zajednici kao „laboratorijski asistent njenog muža Pijera“ a engleska pesnikinja Elizabet Baret Brauning definisana kao „žena poznatog pesnika Roberta Brauninga“, automatski izolujući njen rad na Portuglaske sonete koje je pisala svom mužu.

Elizabet nije jedina čiji se rad susreo sa izolacijom. Mnogim književnicama se desilo (i još uvek se dešava) da književna zajednica prihvati njihova dela kao vredna, ali ih definiše kao jedinstven i neponovljiv slučaj. Tako je jedino vredno delo Šarlot Bronte postalo Džejn Ejr, Silvija Plat svedena na njenu ispovednu poeziju sa elementima koji ukazuju na njeno mentalno stanje, a Ejmi Louel na dela koja je predstvaljaju kao nesrećnu udavaču. 

Neki primeri koje Džoana navodi će vas nasmejati, drugi će vas rastužiti ili možda probuditi osećaj nemoći i besa u vama kada shvatite da je knjiga izašla 1983. godine, a neke stvari se još uvek nisu promenile. Neka čitanje ove knjige baš ovog 8. marta bude vaša mala promena koja će žensku pisanu reč izjednačiti sa muškom. Srećan nam osmi mart! 



Miona Dinić
0 Comments
<<Previous

    Autori

    Stipendiste i stipendistkinje Fondacije Studenica

    Arhiva

    June 2022
    May 2022
    April 2022
    March 2022
    February 2022
    October 2021
    September 2021
    August 2021
    July 2021
    May 2021
    April 2021
    March 2021

    Kategorije

    All
    Iz Mog Ugla
    Na Sceni
    Pod Lupom
    Preporučujemo
    Putopisi

    RSS Feed

NAŠ RAD

Stipendije
Programi
​Realizovani projekti

O NAMA

O nama
Naš tim

POVEŽITE SE

Vesti
​Uključi se
Kontakt
© COPYRIGHT 2021. ALL RIGHTS RESERVED.
  • O nama
    • Naš tim
    • Finansijska informacija
    • Kontaktirajte nas
  • Naš rad
    • Obrazovanje i podrška mladima
    • Podrška nauci i umetnostima
    • Kultura davanja i napretka
  • Stipendije
    • Naši stipendisti
    • Procedura prijavljivanja
    • Rezultati konkursa 2021/2022
    • Česta pitanja i odgovori
    • Alumnisti
  • Vesti
  • Blog
  • Uključi se
    • Naši partneri