Naša stipendistkinja Marija Stanković članica je Udruženja za preventivnu pedijatriju Srbije (UPPS). Ističe da je mnogo naučila o retkim bolestima zahvaljujući angažmanu u ovoj organizaciji. Imala je priliku da učestvuje u organizovanju nekoliko humanitarnih akcija. „Prva i najveća akcija bila je novogodišnja humanitarna akcija ,,Svi smo mi Deda Mraz“. Našoj akciji odazvalo se preko 30 preduzetnika i škola širom Srbije. Odazvale su se poznate klinike i tržni centri. Prikupljeno je 126 paketića, koji su podeljeni deci ometenoj u razvoju i deci u domu za nezbrinute. Kako bih pored paketića, mališanima izmamila osmeh na lice, organizovala sam i animatore koji su im iste uručili i proveli dan sa njima.“ „Pristiglo je preko 160 radova iz cele Srbije i prikupljeno je preko 16.000 dinara za malu Doroteu koja mora u Tursku na operaciju. Likovnim konkursom, čije je učešće koštalo 100 dinara, dali smo kao udruženje mali doprinos lečenju devojčice.“ Nakon toga Marija je učestvovala u realizaciji humanitarnog likovnog konkursa ,,Oboji svet šarenim bojama, nacrtaj osmeh malenim herojima“.
„Pristiglo je preko 160 radova iz cele Srbije i prikupljeno je preko 16.000 dinara za malu Doroteu koja mora u Tursku na operaciju. Likovnim konkursom, čije je učešće koštalo 100 dinara, dali smo kao udruženje mali doprinos lečenju devojčice.“ Marija naglašava da uživa u organizovanju događaja koji imaju plemenit cilj. „Humanitarne akcije pokazuju koliko ljubavi u nama ima, to su akcije koje na mene ostave veliki pečat, na srcu urezan, i nose bujicu osećanja i lepih i onih manje lepih. Kao student medicine, jos uvek nisam kompetentna da svojim znanjem koje sam do sada stekla pomognem nekome na takav način, zato se trudim da kroz humanitarni rad pomognem koliko god mogu.“ Naša stipendistkinja vodi Instagram profil @upps_srbija. Pre nekoliko nedelja pokrenula je serijal lajv emisija ,,Dijagnoza nije bauk - nauči i ti“. „Serijal ima za cilj, i da studenti medicine čuju više prikaza slučajeva. U vreme pandemije, kada svima manjka taj kontakt sa pacijentom, mislim da je ovo jedan od boljih načina da čujemo nesto što u knjizi ne možemo pročitati, a sigurno je da će nam značiti.“ Na IX kongres UPPS u Sokobanji Marija Stanković će prezentovati svoj prvi naučni rad ,,Histohemijska analiza mikrovaskulature humane tonzile palatine“ pod mentorstvom profesora Marka Jovica. Želimo joj sreću i da nastavi putem kojim je krenula.
0 Comments
Stipendista Fondacije „Studenica“ Đorđe Ogrizović trenutno je student master studija iz inženjerstva održivog razvoja na departmanu za inženjerstvo Univerziteta u Kembridžu. Odlučio je da sa nama podeli zanimljive detalje o društvenom životu na pomenutom Univerzitetu. Univerzitet se nalazi u gradu Kembridž, koji broji oko 125 hiljada stanovnika, od čega je 25.000 studenata. Svi studenti pripadaju jednom od 31 koledža, koji imaju administrativnu, društvenu i obrazovnu ulogu. Koledži često imaju ulogu studentskih domova. Međutim, oni su mnogo više od mesta gde studenti mogu da prespavaju. Često se organizuju posebne, formalne večere, koncerti, izložbe i drugi događaji. „Koledž kome ja pripadam se zove Girton, osnovan je 1869, i to je prva institucija u Velikoj Britaniji gde je ženama bilo omogućeno visoko obrazovanje. Na samom početku akademske godine, novim studentima organizovano je upoznavanje sa koledžom, relevantnim službama i tutorom – profesorom koji je zadužen da prati naš napredak. Cilj svih dešavanja na koledžu jeste podsticanje razmena ideja i uspostavljanje trajnih poznanstva“, objašnjava Đorđe. On ističe da su Oksford i Kembridž prepoznatljivi po organizovanju formalnih večera koje se održavaju nekoliko puta nedeljno i traju oko dva sata. „Tom prilikom se služe posebno pripremljena jela. Na Girton koledžu, na jednoj takvoj večeri bude oko stotinu studenata i nekoliko profesora. Na početku, predsednik koledža (Master ili Mistres) pozdravi sve okupljene i blagoslovi večeru. Tokom ovakvog skupa, od studenata se očekuje da budu elegantno obučeni, uz obavezno nošenje gauna (gown-ogrtača) koji se razlikuju po stečenom akademskom stepenu“, kaže Đorđe. Praznicima se pridaje posebna pažnja, Đorđe nam je objasnio kako izgleda proslava Božića i kakva atmosfera vlada među ljudima tih dana. „Ovde je to nacionalni praznik, nevezano od veroispovesti kojoj osoba pripada. Organizovani su brojni dobrotvorni koncerti. Prisustvovao sam i velikom Božićnom koncertu u kapeli Svetog Jovana, jednoj od najpoznatijih božićnih službi u Engleskoj. Tokom službe peva Hor dečaka koledža Svetog Jovana, uz Hor bečkih dečaka među najpoznatijim horovima, a koncert/službu prenosio je BBS. Posebna služba organizovana je i za decu, gde su pastori objašnjavali značaj Božića, delili se pokloni, a za nas koji više nismo deca delili su se kolači i kuvano vino“. Organizuju se i brojna studentska takmičenja na Kembridžu i vrlo su česta ona koja se odnose na zaštitu životne sredine. Na jednom takvom takmičenju naš stipendista je ostvario odličan rezultat. „Veoma sam radostan što sam bio u grupi zajedno sa Filipom Boškovićem, studentom doktorskih studija na departmanu za fiziku koji je i predvodio grupu i sa Kambelom Metjusom, student doktorskih studija s Novog Zelanda. Osvojili smo nagradu Sent DŽons koledža „Climate Crisis Award“ za projekat „The hum of bees is the voice of the garden“: Increasing College’s impact on wildlife diversity via pollinator housing“. Na Kembridžu takođe postoje i brojna studentska udruženja specijalizovana za različite oblasti. Jedno od njih je i Društvo srpskih studenata, koje čini tridesetak studenata među kojima je i Đorđe. Oni brižno neguju tradiciju.
„Nedavno smo organizovali i proslavu dana Svetog Save, pripremivši i slavski kolač i žito, a ja sam imao tu čast da držim besedu povodom ovog našeg najvećeg praznika“, ponosno ističe Ogrizović. Pre skoro jednog veka Virdžinija Vulf objavila je jedno od njenih najpoznatijih dela Sopstvena soba. Upravo tu sobu ona definiše kao ključni korak ka ostvarivanju žene kao pisca. Soba ima dvojako značenje – daje ženi vreme za sebe i svoje misli, ali i predstavlja slobodu posedovanja imovine, čin koji nije bio realnost mnogim ženama (a za neke još uvek nije) u prošlosti. U poslednjih sto godina, mnogo toga se promenilo po pitanju prava žena pogotovo u delu sveta koji nazivamo zapadnim (iako znamo da je situacija još uvek daleko od idealne), gde žene koje žele da postanu pisci uglavnom imaju svoj lični prostor iz kojeg stvaraju nove svetove i dele ih sa vernim čitaocima. Međutim, tokom osnovnih studija jezika i književnosti, primetila sam da su knjige koje sam čitala na različitim predavanjima većinom napisali muški pisci. Za vreme tri godine studiranja, ukupan broj knjiga koje su bile predviđene programom, a koje su napisale žene, bio je pet. Poražavajuće mali broj za fakultet koji većinom pohađa ženski deo populacije. Situacija nije bolja ni u Srbiji gde je Isidora Sekulić jedina autorka na listi obaveznog štiva moderne književnosti. Elizabet nije jedina čiji se rad susreo sa izolacijom. Mnogim književnicama se desilo (i još uvek se dešava) da književna zajednica prihvati njihova dela kao vredna, ali ih definiše kao jedinstven i neponovljiv slučaj. Nedavno sam pročitala knjigu koja istražuje upravo ovaj problem – zašto su i nakon posedovanja sobe ženski glasovi u književnosti skoro nečujni? Ta knjiga nosi naziv How to supress women’s writing, autorke Džoane Ras, koja sarkastičnim ali i oštrim tonom navodi 11 načina na koji su ženski glasovi ignorisani, osuđivani ili umanjivani kroz istoriju i kako se oni ispoljavaju danas. Knjiga još uvek nije prevedena na srpski jezik, ali je toplo preporučujem svim poznavaocima engleskog jezika.
Sve počinje formalnim zabranama koje su podrazumevale ograničiti ženama mogućnost nabavljanja papira, olovke ili bilo kavog načina pisanja, pa do onih neformalnih, koje podrazumevaju stvaranje takvih očekivanja i načina života za ženu koji im ne dopuštaju vreme za intelektualne aktivnosti. Ako ipak neka žena uspe da se iskobelja i izađe iz uloge dobre majke, posvećene žene i ugledne dame, onda je sledeći korak jednostavno negiranje činjenice da je žena napisala knjigu. Za knjigu koja je označila početak naučne fantastike, Frankeštajn, dugo se mislilo da ju je napisao Persi Šeli, muž prave autorke Meri Šeli, ne samo zbog toga što je on napisao predgovor knjizi već i zato što su tadašnji kritičari mislili da žena ne može da smisli nešto tako strašno poput Frankejnštajnovog čudovišta. Tu su i drugi mehanizmi patrijarhalne odbrane: karakterisati žene kao nemoralne ako se bave umetnošću ili smatrati muško iskustvo važnijim od ženskog. Kako sama Ras navodi u knjizi, ako muškarac opisuje bes i ljutnju, on pokazuje revolucionarne emocije, dok je žena jednostavno isfrustrirana i histerična. Stavljati žene u pogrešnu kategoriju je još jedan jezički mehanizam: tako je Marija Kiri jedno vreme bila predstavljana naučnoj zajednici kao „laboratorijski asistent njenog muža Pijera“ a engleska pesnikinja Elizabet Baret Brauning definisana kao „žena poznatog pesnika Roberta Brauninga“, automatski izolujući njen rad na Portuglaske sonete koje je pisala svom mužu. Elizabet nije jedina čiji se rad susreo sa izolacijom. Mnogim književnicama se desilo (i još uvek se dešava) da književna zajednica prihvati njihova dela kao vredna, ali ih definiše kao jedinstven i neponovljiv slučaj. Tako je jedino vredno delo Šarlot Bronte postalo Džejn Ejr, Silvija Plat svedena na njenu ispovednu poeziju sa elementima koji ukazuju na njeno mentalno stanje, a Ejmi Louel na dela koja je predstvaljaju kao nesrećnu udavaču. Neki primeri koje Džoana navodi će vas nasmejati, drugi će vas rastužiti ili možda probuditi osećaj nemoći i besa u vama kada shvatite da je knjiga izašla 1983. godine, a neke stvari se još uvek nisu promenile. Neka čitanje ove knjige baš ovog 8. marta bude vaša mala promena koja će žensku pisanu reč izjednačiti sa muškom. Srećan nam osmi mart! Miona Dinić Stipendistkinja Lora Milutinović imala je priliku da gostuje na emisiji “Letnja bašta” radio stanice Beograd 202. Lora je sa koleginicom Nevenom Bogojević i voditeljima Ružicom Vrhovac i Milošem Georgijevićem Gerom govorila o ovogodišnjem Oktobarskom salonu na kome je angažovana i o pratećem programu salona Urban hike. Emisiju možete čuti na linku https://www.rts.rs/page/radio/sr/story/25/beograd-202/4443218/.html “Jučerašnji intervju je bio veoma zanimljivo iskustvo i presrećna sam što sam imala priliku da gostujem na radio emisiji! Naravno treme je bilo u početku, međutim voditelji su izuzetno prijatni i kasnije sam potpuno zaboravila da pričam na radio emisiji koja se pušta uživo. Budući da se bavim baletom dugi niz godina, imala sam prilike da nastupam uživo na koncertima i u televizijskom studiju, međutim gostovanje na radio emisiji je potpuno drugačije iskustvo. Interesantno je videti i drugu stranu događaja i upoznati ljude čije glasove čujemo svaki dan.” Dan žena, ženska prava, ravnopravnost, borba, demonstracije – 8. mart – u nekim državama čak i državni praznik, meni nikada nije bio preterano važan – sve dok nisam počela i ja sama, iz dana u dan, da poprimam obličja jedne žene. Rođena sam u vreme kada je, zahvaljujuci Meri Vulstonkraft, Elizabet Stenton, Suzan Entoni, Emili Dejvison i mnogim drugim hrabrim ženama, već uspostavljena neka ravnoteža između žena i muškaraca. Bilo je teško i nepravedno ali žene su se izborile za svoja prava i sada mnogo bolje žive. Glavna pitanja su: koliko je bilo teško i koliko žena, za koje mi danas nemamo ideju da su postojale, je dalo svoje živote, za ove naše danas? "Sigurno da ni ja ne bih znala za ovu priču da ne igram upravo jednu od tih pet žena u predstavi Srpskog Narodnog pozorišta. Počinjem i završavam predstavu samo sa jednim ciljem: da svi koji gledaju predstavu to veče, dobro upamte te žene i njihova imena. "Zbog jedne priče, koju ću vam ispričati, ja slavim dan žena. 20 - tih godina dvadesetog veka u Americi su počeli da se pojavljuju „svetleći satovi“ – ručni satovi ukrašeni radijumom. Radijum je važio za gotovo „magičan“ element koji je lečio, mogao da produži život, da da snagu, podmladi, žene učini lepšim, poveća seksualnost. U fabrici u kojoj su se „svetleći satovi“ proizvodili radile su žene – poznate pod imenom „radijum devojke“. Radijum su nanosile tako sto umoče četkicu (olovku) u bočicu sa radijumom, zatim je prislone na jezik i tek onda nanose na sat. Godinama niko ništa loše nije mogao da posumnja. Žene su bile srećne što su tu, dobijale su plate, od toga izdržavale svoje porodice, to im je bilo i više nego dovoljno. Nakon nekog vremena, radijum se proširio pocelom telu i počeo da ih uništava. Žene su svetlele u mraku zbog ogromne količine razarajućeg radijuma koje su nosile u organizmu. Više od 50 žena je umrlo. Pet žena je izašlo na sud sa odlukom da se bori: Grace Fryer, Edna Hussman, Katherine Schaub, Albina Maggia Larice i Quinta Maggia McDonald. Bilo im je teško da bilo šta dokažu, pet običnih žena radničke klase je izašlo da tuži veliku kompaniju u Nju Džerziju. Nisu dobile advokata koji bi ih zastupao, ništa nisu imale, sem jedna drugu. One su priča koja je sredinom prošlog veka stavljena pod tepih. Danas se za njih zna i one su naše heroine. Sara Simović, glumica Akademije umetnosti u Novom Sadu
|
AutoriStipendiste i stipendistkinje Fondacije Studenica Arhiva
March 2024
Kategorije |
NAŠ RAD |
O NAMA |
|