Volela sam da crtam od malih nogu. Prva ozbiljnija umetnička slika kojom sam se ponosila i koja nije podrazumevala slučajne koncentrične krugove išarane raznobojnim flomasterima nastala je kada sam imala pet godina. Jednog letnjeg popodneva na belom papiru u linijama nacrtala sam kozu u prirodi. Sa njene leve strane leti leptir veći od sunca koje se smeje iz desnog ugla papira. Sećam se da sam bila oduševljena svojom kozicom koju možete da zamislite kao amaterski miks Pikasa i Dalija. A i mama je bila zadivljena, toliko da i dan danas taj crtež visi u našem hodniku. Nisam mogla ni da predpostavim da je upravo koza bila važan simbol jednog slikara koji će nekoliko godina kasnije postati jedan od mojih najdražih stvaralaca – Marka Šagala. Pre dva i po meseca, samo nekoliko dana nakon što sam stigla u Milano, saznala sam da će od 16. marta u galeriji Mudec biti izloženi Šagalovi radovi. Jedva sam dočekala da prođe prvi talas gužve da mogu u miru (iako u Milanu nikad nije mirno) intimnije da upoznam Šagala. Nisam mogla ni da predpostavim da je upravo koza bila važan simbol jednog slikara koji će nekoliko godina kasnije postati jedan od mojih najdražih stvaralaca – Marka Šagala. Izložbeni prostor je u plavoj, zelenoj i crvenoj boji – bojama koje su itekako prisutne u Šagalovom radu, a dok pratite hronološki razvoj Šagala kao slikara, čuje se pesma „Nacht Aktion“ iz filma Šindlerova lista. Predstavljanje porodice i njihovih zajedničkih trenutaka, religijski elementi, jevrejsko stradanje u Drugom svetskom ratu, žena Bela koja je inspiracija mnogih slika, samo su neki od glavnih tematika koje Šagalov rad čine prepoznatljivim i upečatljivim. Uzaludno je sada opisivati celu izložbu i svaku sliku ponaosob. Ono što ipak vredi opisati jeste osećaj koji je Šagal na mene preneo – ljubav. Ljubav koja ne poznaje rat, glad, bedu. Ljubav koja je uvek iznad svega, iznad mosta razrušenog grada, ljubav koja lebdi pored koze koja svira violinu jer to samo ljubav može. Ljubav prema čoveku i prirodi, sveprisutna misao vodilja. Kliše, pomislićete, ali zaista je tako. Malo umetnika zna da prenese upravo ovako čistu i neiskvarenu misao o ljubavi i sreći i u tome je po mom mišljenju Šagalova genijalnost. Kao što kaže Ana Skot (Džulija Roberts) u filmu Notting Hill: [Šagal] predstavlja kako ljubav treba da izgleda. Sreća nije sreća bez koze koja svira violinu.
Miona Dinić
0 Comments
Mila Filipović je student treće godine na Fakultetu Savremenih Umetnosti. Pored fakulteta, aktivna je u nevladinim organizacijama koje se bave poboljšavanjem društvenih problema i pomaganjem mladima i ženama. Kako kaže, od svega čime se bavi, najviše je ispunjava muzika. „Muzika je uvek bila deo mog života. Završila sam srednju muzičku školu, sviram violinu i klavir. Trenutno se školujem za solo pevanje i pevam u horu Hrama Svetog Save, a pohađala sam i radionicu pevanja kod Bilje Krstić“, kaže Mila. Hor Hrama Svetog Save oformljen je 2018. godine, i od tada je uspešno nastupio na mnogobrojnim takmičenjima. Nastupi u Belorusiji u predivnoj Filharmoniji u Minsku, Banjaluci i regionu, kao i prva nagrada u Negotinu na Mokranjčevim danima, su samo deo zajedničkog druženja, rada i truda na koji možemo svi biti ponosni. Kao sastavni deo nedeljne liturgije, Hor Hrama Svetog Save je aktivan na svim bitnim događajima koji se obeležavaju u Hramu Svetog Save. Prati i upotpunjuje duhovne programe, slave, promocije velikih pisaca, televizijska emitovanja, i svojim melodijama ih čini lepšim. „Hor aktivno radi na programu i održava probe tri puta nedeljno kako bi sve bilo izvedeno na najvišem nivou i prikazano u najboljem mogućem svetlu. Uz to postoje i konstantne obaveze hora i izvedbe svete litugije u kojima svi uživamo“. Ove godine hor će izvesti nove kompozicije na Vaskršnjem koncertu, komponovane samo za Hor Hrama Svetog Save. Uz koncert koji će biti održan u Hramu, pevaće se ponoćna i jutarnja liturgija kako bi dočekali praznik na veličanstven način.
„Pripreme su i dalje u toku ali nam zaista dobro ide, pored pevanja na probama je veoma lepa atmosfera između ljudi i to dosta doprinosi zajedničkom zvuku samog hora, lepa harmonija u odnosima ljudi je veliki plus za celokupan zvuk i nastup“, sa osmehom dodaje Mila. Nakon Vaskrsa hor nastavlja sa radom. Sledi veliki broj nastupa, a prvi u nizu koncerata u Hramu biće obeležen na Vidovdan, na koji vas zajedno pozivamo i radujemo se zajedničkom druženju i pevanju. Postoji nešto o čemu u poslednje vreme jako često razmišljam. Misli vezane za tu temu nadolaze od kako se bliži kraj studiranju i školovanju. S obzirom da sam diplomirana glumica (ili kako se to danas zove, diplomirani audio vizuelni umetnik), pitanje koje me konstantno prati jeste "A šta posle?". Pitam se šta je umetnost kome skrivila, pa je postala tako tretirana? Gde je moje mesto? Koji je pravi izbor? Šta ako pogrešnim? Ima nas mnogo, hoću li se izboriti? "Umetnik je tvorac, autor umetničkog dela ili šire umetničkog stvaranja, čovek koji se aktivno bavi umetnošću." Kaže "aktivno bavi". Stalno i kontinuirano. To je san svakog umetnika, a da li je to moguće? Da li je to samo ideal? Aristotel kaže:" Umetnik je zanatlija koji radi pod pravilima." Ima li danas toga još uvek? Ko ih se pridržava, a ko ih odbacuje? Šta dovodi do umetničkog genija? Sloboda, pravila ili šta? Par kolega sa muzičkog, likovnog i dramskog departmana su želeli sa mnom da se pozabave ovom temom i daju odgovore na neka pitanja. Šta za tebe predstavlja „stalno zaposlenje“ u tvojoj struci i šta se i koliko time dobija, a šta i koliko gubi? Opcije za zapošljavanje nekoga ko je studirao vizuelne umetnosti nisu uobičajene, ali svakako neke od njih prate standardan šablon stalnog zaposlenja, redovnog primanja, satnice itd. Rad u kulturnim institucijama, školi, kreativnim studijima itd. Pored toga tu su i poslovi koji se više odnose na rad po projektu i generalnoj samostalnoj angažovanosti umetnika u polju svoje kreativne prakse. Lično imam iskustvo oba. Radim kao profesor u školi, a uporedo vršim i samostalnu izlagačku prakse kao i rad po projektu. Rad u školi obezbeđuje redovnija primanja, ali naravno postoje moduli koji se poštuju i repeticija programa koji vremenom može postati manje interesantan u praksi. Rad po projektu daje više mogućnosti za nova iskustva, upoznavanje novih ljudi iz prakse, kako lokalnih tako i iz inostranstva. Međutim, ceo proces traženja, pisanja i realizacije projekta nekada može biti iscrpljujući i neretko frustrirajući. Takođe, finansijski aspekat dosta varira i nije fiksan što u ozbiljnoj meri može uticati na celokupan princip rada i stil života. Predstavlja jedan vid sigurnosti, konstantna mesečna zarada, staž, zdravstveno osiguranje. Sa druge strane moraš obrađivati teme koje se možda tebe lično ne tiču, kao slobodan umetnik možeš se bavit pričama koje tebi lično znače i možda čak i više se razviti kao mlad umetnik, možda Institucija koliko god imala mnogo prednosti, predstavlja i jedan vid kočnice. U našoj zemlji to predstavlja najčešće zaposlenje u nekoj državnoj instituciji (u našem slučaju najčešće u školi). Nekim umentnicima je to prva želja, a nekima poslednja. Mislim da državne institucije kao što su škole, kulturni centri itd... ne daju veliku slobodu umetnicima da se izraze jer su deo sistema koji najčešće godinama nije ažuriran. Nekako, upadneš u taj sistem i rizikuješ da izgubiš kreativnost, jer te taj sistem pojede kroz godine. Verujem da možda postoje izuzeci, ali oni rade po čitav dan, jednu smenu u nekoj instituciji, a drugu nešto za sebe privatno. Ono što dobijaš „stalnim zaposlenjem“ jeste redovna plata i egzistencija, ali mislim da se nijedan umetnik ne školuje sa tim ciljem. Slobodan umetnik – moć, kreativnost, hrabrost, neizvesnost, upornost Zaposlen umetnik – sistem, zavisnost, egzistencija, sigurnost, fleksibilnost, odgovornost Šta misliš o položaju slobodnog umetnika u Srbiji?
Ne mislim. Svakako jedan težak položaj. Potrebno je puno stpljenja, snage da se izboriš za ono što želiš. Milism da je još teže ženama, jer niko ne brine šta je sa trudnicama slobodnim umetnicama. I kako se uopšte odlučiti za porodicu kad je sve neizvesno, a ne postoji jak Sindikat koji štiti tvoja prava. Mislim da nisu dovoljno vidljivi i cenjeni, posmatrani su kao „čudaci“, jer u našem društvu još uvek važi ono da si bitan samo ako si lekar, pravnik, ekonomista i sl. Druge profesije nisu od životnog značaja i „bez njih se može“. Možda poslednjih godina to malo ide uzlaznom linijim u korist umetnika, ali nisam sigurna. Da li je „slobodan“ umetnik u Srbiji zaista i koliko slobodan? Ne verujem da iko baš drži ikakvu ozbiljnu granicu zabrane stvaralaštva. Slobodan sam da radim. Mogućnosti realizacije, podrška i reakcija okruženja na delo je drugo stvar. Slobodan je dok sva sloboda ne dodje na naplatu. Tu su porezi koje naravno svi moraju plaćati, a niko ne brine šta je sa nezaposlenim umetnicima. Mislim da jeste slobodan, ali ako želi da bude prihvaćen, poznat i sl. možda ipak mora da postavi neke okvire sebi. Kako je situacija sa korona virusom uticala na slobodne umetnike i da li si u nekom trenutku osetio/la strah povodom toga? Korona virus je u velikoj umeri uticao na polje kreativnih stvaralaca, onih koji svoju praksu realizuju na javnim mestima i kulturnim ustanovama. Mobilnost koja je negde u osnovi realizacija većine projektnih aktivnosti bila je onemogućena. Budžeti su smanjivani, projekti otkazivani i celokupna kolektivna anksioznost i depresija izolacije koja je nastala po izbijanju i daljem razvoju situacije sa pandemijom u velikoj meri je negativno uticala na mogućnosti razvijanja prakse. Isti strah, frustraciju i opšti zastoj sam i sam osetio. Nisam osetila strah povodom toga kad je počela pandemija, jer sam tada još bila ušuskana na Akademiji, zatim je usledilo spremanje diplomske putem zoom platforme, još jedno novo iskustvo. Sigurna sam da je bilo jako teško ljudima čija je egzistencija zavisla od hohoranrih poslova,kojih tada nije bilo. U suštini većina slobodnih umetnika primorana je da radi neki posao sa strane, koji nema veze sa izabranom profesijom zarad egzistencije. Mislim da je veoma uticala. Ima više loših nego dobrih strana. Dobro je možda to što su ljudi bili kod kuće i imali su vremena da se posvete nekom ozbiljnijem radu kod kuće (muzičari su snimali, slikari slikali, možda se pisao neki ozbiljan scenario i sl...), a sa druge strane osetila sam veliki strah da nikada više neću stati na scenu i osetiti kontakt sa publikom. Kako vidiš ova dva položaja – „slobodan“ umetnik i „zaposlen“ umetnik, opiši u tri reči? Rad - Radi - Rad. Slobodan umetnik – moć, kreativnost, hrabrost, neizvesnost, upornost Zaposlen umetnik – sistem, zavisnost, egzistencija, sigurnost, fleksibilnost, odgovornost Naša stipendistkinja Marija Stanković članica je Udruženja za preventivnu pedijatriju Srbije (UPPS). Ističe da je mnogo naučila o retkim bolestima zahvaljujući angažmanu u ovoj organizaciji. Imala je priliku da učestvuje u organizovanju nekoliko humanitarnih akcija. „Prva i najveća akcija bila je novogodišnja humanitarna akcija ,,Svi smo mi Deda Mraz“. Našoj akciji odazvalo se preko 30 preduzetnika i škola širom Srbije. Odazvale su se poznate klinike i tržni centri. Prikupljeno je 126 paketića, koji su podeljeni deci ometenoj u razvoju i deci u domu za nezbrinute. Kako bih pored paketića, mališanima izmamila osmeh na lice, organizovala sam i animatore koji su im iste uručili i proveli dan sa njima.“ „Pristiglo je preko 160 radova iz cele Srbije i prikupljeno je preko 16.000 dinara za malu Doroteu koja mora u Tursku na operaciju. Likovnim konkursom, čije je učešće koštalo 100 dinara, dali smo kao udruženje mali doprinos lečenju devojčice.“ Nakon toga Marija je učestvovala u realizaciji humanitarnog likovnog konkursa ,,Oboji svet šarenim bojama, nacrtaj osmeh malenim herojima“.
„Pristiglo je preko 160 radova iz cele Srbije i prikupljeno je preko 16.000 dinara za malu Doroteu koja mora u Tursku na operaciju. Likovnim konkursom, čije je učešće koštalo 100 dinara, dali smo kao udruženje mali doprinos lečenju devojčice.“ Marija naglašava da uživa u organizovanju događaja koji imaju plemenit cilj. „Humanitarne akcije pokazuju koliko ljubavi u nama ima, to su akcije koje na mene ostave veliki pečat, na srcu urezan, i nose bujicu osećanja i lepih i onih manje lepih. Kao student medicine, jos uvek nisam kompetentna da svojim znanjem koje sam do sada stekla pomognem nekome na takav način, zato se trudim da kroz humanitarni rad pomognem koliko god mogu.“ Naša stipendistkinja vodi Instagram profil @upps_srbija. Pre nekoliko nedelja pokrenula je serijal lajv emisija ,,Dijagnoza nije bauk - nauči i ti“. „Serijal ima za cilj, i da studenti medicine čuju više prikaza slučajeva. U vreme pandemije, kada svima manjka taj kontakt sa pacijentom, mislim da je ovo jedan od boljih načina da čujemo nesto što u knjizi ne možemo pročitati, a sigurno je da će nam značiti.“ Na IX kongres UPPS u Sokobanji Marija Stanković će prezentovati svoj prvi naučni rad ,,Histohemijska analiza mikrovaskulature humane tonzile palatine“ pod mentorstvom profesora Marka Jovica. Želimo joj sreću i da nastavi putem kojim je krenula. Programski luk „Seobe“ održava se u Novom Sadu od 1. februara do 20. marta i uključuje više od 300 događaja i nastupa preko 100 umetnika iz 42 zemlje. Ovaj programski luk predstavlja kretanje stanovništva kao inspiraciju u umetnosti i prikazuje pozitivan ugao posledica migracija i njihov uticaj na nas i našu kulturu. Jedan od glavnih događaja „Seobe duša“, jedinstveni paviljon književnosti, spaja vizuelnu i izvođačku umetnost i predstavlja uticaj migracija na individuu. Stvaranje Novog Sada kroz migracije je tema izložbi iz oblasti kulturnog nasleđa. Koncept podrazumeva da se prošlost sagleda iz ugla sadašnjosti kako bismo mogli da zamislimo novu budućnost. Predrasude o migracijama se prikazuju na humorističan način i pozdravljaju se oni koji su se vratili u svoj grad kako bi doprineli društvu. Likovi iz izmeštene zajednice na tromeđi Srbije, Hrvatske i Bosne, uglavnom su povratnici iz inostranstva sa različitim pozadinama. Gledaoci sami biraju čiju će priču pratiti. Pozornica je prikazana kao seoce od 7 kuća, sa glavnim trgom, ulicama i obližnjom šumom. Poznati umetnici i nove nade evropske umetničke scene kroz temu migracija, neodvojivi deo evropskog identiteta, prezentuju različite vrste umetnosti i savremeno stvaralaštvo. Umetnički i kulturni programi baviće se temom odlazaka i dolazaka, lutanja i pronalaženja, ali takođe i egzistencijalnim pitanjima i razumevanjem migracija.
Neki od najboljih svetskih i domaćih imena nastupaju upravo u Novom Sadu, ovogodišnjoj Evropskoj prestonici kulture. Original Enigma Voices, jedan od najpoznatijih nemačkih muzičkih projekata, zatim Antropoceno, projekat članova francusko-argentinskog sastava Gotan Project, Barselona Gipsy balKan Orchestra, japanski gitarista i kantautor Miyavi, kompozitor i pijanista Vasil Hadžimanov, najbolji predstavnik sevdalinki Božo Vrećo, predstavnica tradicionalne i etno muzičke scene Bilja Krstić i Bistrik Orchestra i još mnogo kvalitetnih izvođača. Svi ovi umetnici imaju zajedničku temu – migacije i njihov pozitivan uticaj na inspiraciju koja se ogleda u svim performansima. Gledajući ove inspirišuće umetničke nastupe, shvatila sam da smo svi ujedinjeni i da nas i našu kulturu ne mogu da odvoje ni hiljade kilometara. Migracije nam pomažu da steknemo iskustvo i da upoznamo neku drugu kulturu i običaje, i to takođe gradi naš identitet, ali celokupan identitet je i ono što nosimo u sebi. To je ona slika koja nas zapravo predstavlja. Sve vrednosti koje usvojimo tokom migracija ostavljamo našoj zemlji kada se vratimo, ili samo vraćamo. Čovek mora nekad da luta da bi spoznao sebe i da bi se pronašao u nekom okruženju. Nije bitno gde se nalazimo, već šta imamo nekome da ponudimo i kakvi smo kao osobe i kao ličnosti. Svako ko ima želju da se odseli, ili se već odselio, verovatno je ponekad nailazio na negodovanje okoline i upravo ova manifestacija „Seobe“ mi je pružila nadu i podršku da treba da sledimo svoje ciljeve i da „dom“ nosimo u sebi, odnosno „dom“ predstavlja sve ono što čini nas same i ono čemu se uvek vraćamo, bez potrebe da negde fizički odemo. Poseban program koja je na mene ostavio poseban i snažan utisak je predstava „B(j)egunci“. „B(j)egunci” su optimisičan pozorišni projekat koji preko primera migracija mladih ljudi, objašnjava razloge i okolnosti tih migracija. „Bjegunci su svet, ponuđen da u njega uronimo.“ Likovi iz izmeštene zajednice na tromeđi Srbije, Hrvatske i Bosne, uglavnom su povratnici iz inostranstva sa različitim pozadinama. Gledaoci sami biraju čiju će priču pratiti. Pozornica je prikazana kao seoce od 7 kuća, sa glavnim trgom, ulicama i obližnjom šumom. Gledaoci mogu slobodno da menjaju pozicije, izađu napolje, odu kući, vrate se, ostanu na jednoj poziciji i da prate priču jednog lika od početka do kraja. Mogu da prate i priče različitih likova. Ono što je posebno i specifično u vezi sa ovom predstavom je to što možemo da se poistovetimo sa realnim pričama mladih ljudi i da čujemo kako su se oni nosili sa problemima tokom migracija. Ove priče su mi ponudile odgovore na pitanja i dileme kada mi je to bilo najpotrebnije. U periodima nostalgije i krize identiteta, kada se teško snalazimo u novoj okolini, samo je potrebno da čujemo da uvek postoji rešenje. Najvažnije je da prihvatimo svoj sklop ličnosti i da težimo ka tome da budemo što bolja verzija sebe i uvek dosledna sebi, gde god se nalazimo. Biti „građanin sveta“ je ono što želim da postignem i kada odem i kada se vratim da doprinesem društvu koje me je podiglo... da pokažem da je sve bilo vredno truda. Novi Sad je Evropska prestonica kulture 2022. godine te se kroz celu godinu održavaju razni kulturno-obrazovni događaji i izložbe. Više o svim dešavanjima se možete informisati na veb-sajtu novisad2022.rs Autor: Teodora Šiklošić Stipendista Fondacije „Studenica“ Đorđe Ogrizović trenutno je student master studija iz inženjerstva održivog razvoja na departmanu za inženjerstvo Univerziteta u Kembridžu. Odlučio je da sa nama podeli zanimljive detalje o društvenom životu na pomenutom Univerzitetu. Univerzitet se nalazi u gradu Kembridž, koji broji oko 125 hiljada stanovnika, od čega je 25.000 studenata. Svi studenti pripadaju jednom od 31 koledža, koji imaju administrativnu, društvenu i obrazovnu ulogu. Koledži često imaju ulogu studentskih domova. Međutim, oni su mnogo više od mesta gde studenti mogu da prespavaju. Često se organizuju posebne, formalne večere, koncerti, izložbe i drugi događaji. „Koledž kome ja pripadam se zove Girton, osnovan je 1869, i to je prva institucija u Velikoj Britaniji gde je ženama bilo omogućeno visoko obrazovanje. Na samom početku akademske godine, novim studentima organizovano je upoznavanje sa koledžom, relevantnim službama i tutorom – profesorom koji je zadužen da prati naš napredak. Cilj svih dešavanja na koledžu jeste podsticanje razmena ideja i uspostavljanje trajnih poznanstva“, objašnjava Đorđe. On ističe da su Oksford i Kembridž prepoznatljivi po organizovanju formalnih večera koje se održavaju nekoliko puta nedeljno i traju oko dva sata. „Tom prilikom se služe posebno pripremljena jela. Na Girton koledžu, na jednoj takvoj večeri bude oko stotinu studenata i nekoliko profesora. Na početku, predsednik koledža (Master ili Mistres) pozdravi sve okupljene i blagoslovi večeru. Tokom ovakvog skupa, od studenata se očekuje da budu elegantno obučeni, uz obavezno nošenje gauna (gown-ogrtača) koji se razlikuju po stečenom akademskom stepenu“, kaže Đorđe. Praznicima se pridaje posebna pažnja, Đorđe nam je objasnio kako izgleda proslava Božića i kakva atmosfera vlada među ljudima tih dana. „Ovde je to nacionalni praznik, nevezano od veroispovesti kojoj osoba pripada. Organizovani su brojni dobrotvorni koncerti. Prisustvovao sam i velikom Božićnom koncertu u kapeli Svetog Jovana, jednoj od najpoznatijih božićnih službi u Engleskoj. Tokom službe peva Hor dečaka koledža Svetog Jovana, uz Hor bečkih dečaka među najpoznatijim horovima, a koncert/službu prenosio je BBS. Posebna služba organizovana je i za decu, gde su pastori objašnjavali značaj Božića, delili se pokloni, a za nas koji više nismo deca delili su se kolači i kuvano vino“. Organizuju se i brojna studentska takmičenja na Kembridžu i vrlo su česta ona koja se odnose na zaštitu životne sredine. Na jednom takvom takmičenju naš stipendista je ostvario odličan rezultat. „Veoma sam radostan što sam bio u grupi zajedno sa Filipom Boškovićem, studentom doktorskih studija na departmanu za fiziku koji je i predvodio grupu i sa Kambelom Metjusom, student doktorskih studija s Novog Zelanda. Osvojili smo nagradu Sent DŽons koledža „Climate Crisis Award“ za projekat „The hum of bees is the voice of the garden“: Increasing College’s impact on wildlife diversity via pollinator housing“. Na Kembridžu takođe postoje i brojna studentska udruženja specijalizovana za različite oblasti. Jedno od njih je i Društvo srpskih studenata, koje čini tridesetak studenata među kojima je i Đorđe. Oni brižno neguju tradiciju.
„Nedavno smo organizovali i proslavu dana Svetog Save, pripremivši i slavski kolač i žito, a ja sam imao tu čast da držim besedu povodom ovog našeg najvećeg praznika“, ponosno ističe Ogrizović. |
AutoriStipendiste i stipendistkinje Fondacije Studenica Arhiva
April 2024
Kategorije |
NAŠ RAD |
O NAMA |
|