Ko će nam djecu učiti matematiku?

Piše: Boris Stanković
Student Prirodno matematičkog fakulteta
Stipendista Fondacije Studenica

Ako pogledamo broj upisanih na nastavničke smjerove na fakultetima u Srbiji i regionu pitanje iz naslova se prirodno postavlja. U posljednje vrijeme se ovoj važnoj temi daje veći prostor u medijima, ali nažalost rijetko imamo priliku čuti glas mladih i njihova razmišljanja. Upravo zbog toga smo odlučili u ovom tekstu predstaviti dvojicu izuzetnih mladih matematičara koji u budućnosti planiraju raditi sa mladima i žele im nesebično prenijeti svoje znanje. Kroz njihova razmišljanja saznajemo koji su im motivi za bavljenje nastavničkim poslom, ali i kako vide trenutni položaj nastavnika matematike i gdje vide prostor za napredak.

David Srećković iz Vrnjačke Banje jedan je od četvero studenata koji su upisali nastavnički smjer na Matematičkom fakultetu u Beogradu u ljeto 2022. godine. Odabir fakulteta i samog smjera mu nije teško pao jer ga pokreću ljubav prema matematici i radu s djecom. Plan mu je da se po završetku studija vrati u Vrnjačku Banju i predaje matematiku. Svojim djelovanjem želi kod djece probuditi ljubav prema matematici i svijest o njenoj važnosti u pronalaženju vlastitog puta. Simbolično, volio bi da poveže dva mosta koja krase njegov rodni grad-Most ljubavi i Most matematike. 

Kao jedan od motiva za povratak u rodni kraj navodi i nedostatak prilika za djecu u manjim sredinama što je osjetio i na svojoj koži-bilo mu je veoma izazovno spremiti prijemni ispit za Matematički fakultet samo na osnovu znanja koje je stekao u srednjoj školi. Svjestan je da je to rezultat okolnosti i vremena u kom živimo gdje su nastavnici obespravljeni, kako zbog malih plata, tako i zbog odnosa roditelja i djece prema školi. Ipak, pun je optimizma i vjeruje da će uspjeti dati doprinos promjeni te paradigme u svojoj sredini, ali i da motiviše svoje buduće učenike da se barem jedan od njih svake godine odluči postati profesor matematike. Oduševljeni njegovim entuzijazmom, ne sumnjamo da će u tome i uspjeti. 

Matej Vojvodić je upravo završio prvu godinu studija na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. U toku srednje škole osvojio je bronzane medalje na svjetskim olimpijadama iz matematike i informatike, kao i brojne druge nagrade na takmičenjima. U neformalnom razgovoru govori da bi se moglo reći da studira inžinjersku matematiku, smjer nastavnik. Zapravo, on je upisao smjer inžinjerska matematika, a pored svih predmeta na studiju inžinjerske matematike polaže i određene predmete iz pedagoške grupe predmeta. Ove godine je tako, pored fundamentalnih matematičkih predmeta, položio i predmete Psihologija ličnosti i Razvojna psihologija. Ideju za ovaj studij dobio je od prijatelja s kojim je i pokrenuo takmičenja iz informatike u njihovoj srednjoj školi. Upravo kroz predavanja koja je u svojoj srednjoj školi, Gimnaziji Lucijana Vranjanina u Zagrebu, držao nadarenim matematičarima i informatičarima zavolio je rad sa mladima, a trenutno je i dopredsjednik Udruge Mladi nadareni matematičari Marin Getaldić koja organizuje kampove i predavanja za talentovane učenike širom zemlje.

Iako na prvu broj upisanih studenata na nastavničkom smjeru (oko 80-ak po godini) na PMF-u u Zagrebu navodi da je budućnost profesora matematike u Hrvatskoj mnogo svjetlija nego u ostatku regiona, Matej nam pojašnjava da to i nije baš slučaj. On sam ističe da je kroz gotovo cijelu srednju školu planirao predavati u školi, ali sada više nije tako siguran u to. Odbija ga loš položaj nastavnika, ali i ponašanje pojedinih učenika na radionicama popularizacije matematike koje su organizovali u brojnim srednjim školama. Kao veliki problem apostrofira odnos roditelja prema nastavnicima. Smatra da mediji iznova i iznova šalju krive poruke pa zato čim neki nastavnik ima ambiciju raditi izvan udžbenika, a nekad i unutar kućica za znatiželjne unutar udžbenika, odmah bude izložen pritiscima roditelja koji ne žele prihvatiti da njihova djeca ne znaju matematiku za 5. Posebno mu smeta što se u osnovnim, a sve više i u srednjim školama, na četvorku ne gleda kao „veoma dobru“ ocjenu već prepreku pri upisu u srednju školu ili fakultet i generalno znak da gradivo nije usvojeno. Djelomično rješenje za trenutnu situaciju vidi u tome da se teži postojanju eksternog testiranja kojim bi se vrednovalo svako postignuće jer smatra da je u ovim okolnostima nemoguće da nemotivisan profesor, kojih je školstvo trenutno puno, i ambiciozan profesor na isti način provedu istu nastavu i ocijene učenike.

Vraćajući se na položaj nastavnika u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije, Matej navodi kao problem i male plate, značajno manje nego u nordijskim zemljama ili zemljama zapadne Evrope. Osim što su plate nastavnika male one su i značajno lošije od svih alternativa koje matematičari mogu raditi. Pojašnjavajući veliki broj upisanih na nastavnički smjer otkriva nam da ga većina studenata bira taj smjer jer je lakši od ostalih, a daje „dovoljno dobru“ diplomu sa kojom se u budućnosti mogu zaposliti u bankama, osiguravajućim društvima, kao računovođe ili programeri. Zbog svega navedenog misli da će manje od trećine upisanih završiti u školi. 
Kako bi adresirali taj problem, u Hrvatskoj su odnedavno uveli nove državne stipendije u iznosu 6000 eura godišnje za studente nastavničkih smjerova na STEM fakultetima. Jedini uslov za dobijanje stipendije je da stipendisti provedu radeći u školi barem jednako vremena koliko su dobijali stipendiju.
Za kraj razgovora, Matej nam pomalo tužno otkriva da on, i pored svih svojih uspjeha, nije dobio stipendiju, a da je dobijaju automatski svi prijavljeni kandidati sa „pravog“ nastavničkog smjera. Ipak, to nije pokolebalo njegovu želju da nastavi raditi sa mladima i siguran je da će u budućnosti ostati uključen u aktivnosti kao što su festivali, kampovi i takmičenja iz matematike. Mi mu želimo puno sreće u tome, uz želje da svoju ljubav prema matematici prenese djeci u školi, makar u svojstvu vanjskog saradnika za rad sa talentovanim učenicima kao što je trenutno praksa samo u Matematičkoj gimnaziji u Beogradu.
Priče ovih mladih ljudi inspirišu, ali i ostavljaju nas i dalje zabrinutim za budućnost nastavničke profesije u regionu. Matematičko razmišljanje i osnovna matematička znanja mogu olakšati život svakom čovjeku. Kako ne bismo brinuli hoće li nam naredne generacije odrasti matematički nepismene kao društvo moramo učiniti da mnogo više mladih razmišlja kao David i Matej. Obrazovne vlasti moraju reagovati, ali i svako od nas može učiniti prvi korak-pokazati poštovanje ovim mladim ljudima, svojim nastavnicima i profesorima i svima koji su se opredijelili za ovu plemenitu profesiju.