,,Koliko si koraka sakupio/la do sada?”
Sećam se da je ovo bila glavna stvar oko koje smo polemisali moji prijatelji i ja nekih par meseci u 2019. godini. Mislim da se zapravo nikada u životu nisam toliko trudila da pešačim i krećem se kao tada. Sjajno je bilo gledati kako se predjeni koraci pomoću aplikacije pretvaraju u novac koji ,,neko tamo” ulaže gde treba. Ako već niste, upoznajte se sa NURDOR-om - ,,Mi olakšavamo živote deci oboleloj od raka i njihovim najbližima pružajući praktičnu, emotivnu i materijalnu podršku. Mi smo nacionalno udruženje roditelja dece obolele od raka koje sačinjavaju roditelji, lekari, medicinsko osoblje i svi ljudi dobre volje”, kažu u odeljku O nama na zvaničnom sajtu. Roditelji čija su se deca pre 20 godina lečila od malignih bolesti došli su na ideju da osnuju NURDOR, kako to kaže naša sagovornica i pravni i PR savetnik u NURDOR-u, Tamara Klarić, sa jednim ciljem - ,,da nijedna porodica više ne mora da prolazi kroz to onako kako su oni morali: sami.” Danas NURDOR čine upravni odbor - roditelji osnivači, a pored njih još jedanaest zaposlenih u Beogradu, Nišu i Novom Sadu. Na pitanje kako su to uspeli i šta smatra najvećom vrednošću NURDOR-a, Tamara kaže - zajedništvo. Tamara navodi da najvećim i najuspešnijim projektom NURDOR-a dosad smatra projektovanje, izgradnju i opremanje nove bolnice dečje hemato-onkologije u Nišu. Opremljena je najsavremenijom medicinskom opremom, svaka soba ima svoje kupatilo i krevet za roditelja, a pored toga, ono što je možda i najznačajnije, postoji mogućnost primene humane terapije - deca primaju hemioterapiju dok se igraju. ,,Danas je to najmodernija ustanova ova namene na Balkanu, izgradjena u potpunosti zahvaljujući donacijama kompanija i gradjana.” NURDOR je 2018. završio i poklonio bolnicu Kliničkom centru Niš. Takodje navodi da je kroz organizaciju, u različitim aktivnostima, dosada prošlo skoro 1000 porodica. Najnoviji i trenutno najveći projekat izgradnje Roditeljske kuće u Beogradu pokrenuli su, kako kaže, baš iz razloga što nema dovoljno kapaciteta za smeštaj porodica u Beogradu, koji je najveći terapijski i dijagnostički centar u Srbiji i u koji najveći deo dece, zapravo, dolazi da se leči. ,,Ovo će biti najveća Roditeljska kuća u Srbiji, koja će omogućiti da svaka porodica koja dolazi u Beograd zbog lečenja ima obezbedjen besplatan i adekvatan smeštaj sve vreme dok lečenje bude trajalo.” Kao najveće prepreke na koje organizacija, kao i porodice sa kojima su u kontaktu, nailaze, navodi da su one uglavnom administrativne i pravne prirode, koje naročito za porodice predstavljaju ,,jedan potpuno bespotreban dodatan teret na već nezamislivo tešku situaciju u kojoj se nalaze”. Sa birokratskim sistemom ,,koji je toliko trom i spor, da se često čini kao da radi sam protiv sebe”, ipak, u većini slučajeva, uspevaju da se izbore. Na inicijativu NURDORA-a je 2019. godine, posle šest godina borbe, došlo do izmene zakona o zdravstvenom osiguranju i roditelji teško obolele dece su dobili pravo na bolovanje za čitavo vreme trajanja lečenja uz 100 odsto naknade zarade, dok je ranija praksa bila svega četiri meseca bolovanja sa 60 odsto naknade. Takodje su uspeli da se izbore za pravo mališana na besplatnu rehabilitaciju nakon lečenja. Medjutim, kao još uvek nerešen problem navodi da ostaje nepostojanje pedijatrijskog kancer registra u Srbiji, informacionog sistema za analizu podataka, koji bi umnogome pomogao praćenju svih podataka, broja obolelih i izlečenih, kratkoročnih i dugoročnih posledica lečenja i terapija itd. Iako se NURDOR za ovo zalaže godinama unazad bez rezultata, ,,Nastavićemo ovu borbu i dalje, uz nikad napuštenu nadu da će institucije prepoznati da je ono za šta se zalažemo isključivo promena na bolje. Za sve nas”, kaže Tamara. Na to da li smatra da njihove akcije dolaze do ,,dovoljnog” broja ljudi i da li je do njih danas teško dopreti, odgovorila je da uvek može bolje i da bi bilo sjajno da svaka punoletna osoba u Srbiji zna za NURDOR, ne zbog povećanja popularnosti, već jer bismo na taj način dobili jedno osvešćeno društvo. ,,...Sigurna sam da nikada, ni u jednoj eri kroz koju će čovečanstvo proći, nećete naći čoveka koji se ne oseća dobro kada radi Dobro. Treba ljudima samo ponuditi tu mogućnost, osmisliti način i pružiti im priliku da vide da to zaista ima smisla. Ako u tome uspemo - onda Dobro postaje moć.” I ja se slažem sa Tamarom. Svi oko mene, uključujući i mene, skupljali su korake i osećali se dobro. NURDOR jednom rečenicom naša sagovornica opisuje citatom Margaret Maed: ,,Nikada ne potcenjujte mogućnost da mala grupa posvećenih ljudi može da menja svet. Uostalom, oni su jedini do sada to učinili.” Ja bih, ipak, ovu priču o NURDOR-u, ovim beskrajno inspirišućim ljudima i njihovom nesebičnom cilju i značaju završila, kako Tamara kaže i priča, jednom kratkom anegdotom: ,,Jedna mala princeza, koja je u NURDOR roditeljskoj kući dočekala svoj treći rodjendan, se nakon uspešne operacije i lečenja vratila sa roditeljima u svoj grad. Posle nekoliko dana mama je primetila da je tužna i pitala je šta joj je, da li je nešto boli, a ona je odgovorila: ,,Volela bih da idemo kući u Beograd.””
0 Comments
Izložba Mileva: mi smo stena otvorena je u novogodišnjoj noći u Muzeju grada Novog Sada, na Petrovaradinskoj tvrđavi i predstavlja javni i privatni život naučnice Mileve Marić Ajnštajn kroz spoj umetnosti i nauke.
Mileva Marić Ajnštajn, srpska fizičarka i matematičarka, rođena je 19. decembra 1875. godine u Titelu, a preminula je 4. avgusta 1948. godine u Cirihu u Švajcarskoj. Pohađala je Višu žensku gimnaziju u Novom Sadu, a završila je Realku u Sremskoj Mitrovici 1890. godine kao najbolja u razredu iz fizike i matematike. Bila je tek peta žena koja je 1886. godine primljena na Državnu politehničku školu u Cirihu, gde je i upoznala svog budućeg supruga – Alberta Ajnštajna. Mileva i Albert su se venčali 1903. godine, a razveli su se 1919. godine. Ono oko čega se i dalje vodi polemika jeste Milevin doprinos Ajnštajnovom naučnom radu. Poznato je da je Milevina ocena iz fizike na fakultetu bila 5,5, baš kao i Albertova. Mileva i Albert jesu radili zajedno, ali je jedno od njih dvoje bilo uskraćeno priznanja za zajednički rad. Nažalost, zbog nedostatka dokumenata koji bi ovo i potvrdili, savremena nauka ne priznaje genijalnost Mileve Marić i njen značajan doprinos nauci u meri u kojoj bi trebalo. Ono što je zanimljivo je da se u Novom Sadu u Kisačkoj 20, nalazi porodična kuća Mileve Marić Ajnštajn u kojoj su jedno vreme živeli Mileva i Albert. Kuća je sagrađena 1907. godine, a obnovljena je 2019. godine. Postoje priče da su Alberta, dok su boravili tamo, zbog nekonvencionalnog ponašanja i duge, razbarušene kose, prozvali „šašavim Marićevim zetom“. Mi vas pozivamo da posetite izložbu koja je otvorena naredne 3 godine, i na taj način odate počast Milevinom liku i delu koji je to svakako zaslužio. Zbog oskudnosti informacija o životu ove sjajne naučnice, o njoj možemo saznati na osnovu pisama koja su razmenjivali Mileva i Albert. Upravo je u tim pismima, umetnik Dušan Jovović i pronašao inspiraciju za ovu izložbu. Izložbu čini 12 celina, a prostor je podeljen u kompoziciji na „svetli“ i „tamni“ i oni čine jednu neodvojivu celinu. Cela izložba podrazumeva kombinaciju različitih vrsta umetnosti i tehnologije kao što su 3D animacija, digitalni zvuk, hologram, kao i skulptura, grafički dizajn, crteži i slike. Svaka prostorija ima određen značaj ili predstavlja neki aspekat Milevinog života. Prema autoru izložbe, mračni tunel na samom početku izložbe predstavlja metaforu koja označava ulazak u „blistavi um“ naučnice. Na sredini prve prostorije nalazi se beli bicikl, koji je bio karakterističan za Vojvodinu i bio je važan za ovu naučnicu, jer je imala poteškoća sa kretanjem. Kada se na njega sedne i zavrte pedale, pred nama se otvara „Milevina perspektiva“. Što je bliži kraj izložbe, to se više udaljavamo od svetlosti, koja je označavala produktivan period njenog života, i približavamo mraku, koji predstavlja onaj deo njenog života ispunjen patnjom usled razvoda i bolesti. Svitac u ovoj izložbi nosi značenje života, novih mogućnosti i beskrajnosti, a inspiraciju za tu metaforu autor izložbe pronašao je u njenom boravku u Titelu, u momentu kada je gledala koreografiju svitaca iznad Titelskog brega, i jedna od prostorija u Muzeju je posvećena upravo ovom trenutku. Razlog oduševljenosti ovom izložbom nije samo zbog toga što u njoj vidimo spoj umetnosti, nauke i novih tehnologija, već što možemo da doživimo različite emocije posmatrajući različite aspekte života Mileve Marić. Ono što podstiče emocije nije samo narativ o Milevinom životu, već i kombinacija toplih i hladnih boja, svetlosti i tame i projekcije. Projekcija vode i talasi koji se kreću po plafonu i vodopad koji se spušta do stene čine jednu magičnu sliku kojom posmatrač postaje opčinjen. Izložba je svojom interaktivnošću oživela, raštimovan klavir u jednoj prostoriji svojim notama prenosi osećanja koja je Mileva osetila u teškim trenucima, a njen hologram govorom na srpskom i nemačkom jeziku daje nam utisak da je ona u tom momentu sa nama u prostoriji. Sa ove izložbe može dosta da se nauči o Milevinom života iz ličnije perspektive, pre nego iz neke biografije, dokumentarca ili bilo koje knjige. Melanholična atmosfera, bogata simbolika izložbe i značaj ove naučnice kao ličnosti, ali i njenog rada će nam nakon posete izložbi definitivno ostati urezani u sećanju. Takođe, izložba nas poziva da Milevu posmatramo ne kao žrtvu, već kao jednu hrabru i blistavu figuru koja je otvorila naučni prozor svemirskim prostranstvima. Mi vas pozivamo da posetite izložbu koja je otvorena naredne 3 godine, i na taj način odate počast Milevinom liku i delu koji je to svakako zaslužio. Autori: Teodora Šiklošić i Katarina Klisura Srednjoevropski program univerzitetske razmene CEEPUS omogućava studentima i profesorima širom Srbije pri najrazličitijim viosokoškolskim ustanovama da učestvuju u aktivnostima akademske mobilnosti. CEEPUS program uspešno se realizuje već skoro trideset godina i broji čak petnaest državnih članica srednje Evrope: Austriju, Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Makedoniju, Mađarsku, Moldaviju, Poljsku, Rumuniju, Slovačku, Srbiju, Sloveniju, Hrvatsku, Crnu Goru i Češku. Premda program omogućava i stručno usavršavanje profesora kao što je već naznačeno, on više pažnje usmerava na mobilnost studenata, omogućavajući im na taj način da pohađaju kurseve akademskih instucija u inostranstvu, polažu ispite, stručno se usavršavaju, sprovode naučno-istraživačke radove, upoznaju strane studente i još mnogo toga! Program funkcioniše tako što se više puta tokom godine raspišu konkursi od strane fakulteta ili visokoškolske ustanove u inostranstvu, a studenti mogu da se prijave na konkurse koji se tiču oblasti koju studiraju u svojoj matičnoj državi. Konkurs je otvorenog tipa, tako da svi studenti širom Srbije imaju priliku da podnesu prijavu tako što popune formular u okviru kog izražavaju svoja interesovanja i obrazovne ciljeve koje bi želeli da ostvare programom. Ovom prilikom, kandidati mogu da se izjasne da li bi želeli da učestvuju u celovitim semestralnim aktivnostima tako da slušaju kurseve i pohađaju ispite u cilju ostvarivanja ESPB bodova, ili pak žele da učestvuju u kraćim akademskim razmenama u trajanju do tri meseca, a koje se uglavnom realizuju u cilju sprovođenja istraživanja i/ili pisanja master ili doktorske teze. Proces prijave podrazumeva i dostavljanje kratke autobiografije i motivacionog pisma. Ukoliko studenti prođu selekcioni krug, zemlja u okviru koje se program mobilnosti realizuje obezbeđuje kompletnu studentsku stipendiju u naznačenom trajanju. Stipendijom je isplaćen novčani iznos za boravak u inostranstvu, kao i smeštaj u studentskom domu, ishrana u studentskoj menzi i zdavrstveno osiguranje. Lično sam imala priliku da učestvujem u ovom programu mobilnosti. Mesec dana sam proverla u Hrvatskoj na odseku za psihologiju pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Nakon što sam dobila informaciju da sam primljena na program, u dogovoru sa metorkom sa svog matičnog fakulteta, dr Kajom Damnjanović, kontaktirala sam profesora dr Igora Bajšanskog koji se interesuje za istu istraživačku oblast kao nas dve. Tokom mog boravka u trajanju od mesec dana, nas troje smo sproveli istraživanje iz oblasti kompleksne kognicije pod nazivom „Confident and with good reason? Relationship between judgment of task-solving ability and final judgment of confidence on syllogistic reasonin tasks“. To istraživanje smo naredne godine predstavili na konferenciji „Empirijska istraživanja u psihologiji“, gde smo osvojili nagradu za najbolju poster prezetnaciju. Pored toga što mi je ova razmena omogućila da se stručno usavršavam i produkujem naučno-istraživački rad iz oblasti koja me interesuje za koji sam kasnije nagrađena, ona mi je pre svega donela pregršt prijatelja iz Hrvatske sa kojima se i dan danas čujem i koje željno iščekujem da vidim. Toplo preporučujem svim zainteresovanim studentima da pročitaju javni poziv za prijavu CEEPUS mrežnih mobilnosti kandidata za 2022/2023. godinu preko sledećeg linka
https://www.ceepus.info/default.aspx#nbb, te kasnije i da se prijave za neki od programa preko sledeće stranice https://www.ceepus.info/default.aspx#nbb. Srećno svima! Ove godine obeležavamo 150 godina od rođenja Nadežde Petrović. Dama čiji je lik na novčanici od 200 dinara mnogima je poznata kao darovita slikarka. Međutim, Nadežda Petrović je bila veoma svestrana pa se bavila likovnom kritikom, fotografijom, pedagoškim radom, ženskom emancipacijom, ali i političkim i nacionalnim pitanjima. Zadužila je srpski narod i dala je život za njega. Preminula je od tifusa u 42. godini, a zarazila se dok je radila kao bolničarka u ratu. Dobrovoljno se javila jer je osećala da je to njena dužnost. Izlečila je mnoge ranjenike, ali na kraju sebi nije mogla da pomogne. Srbija početkom 20. veka bila je patrijarhalno društvo. Potrebe žena bile su skrajnute. Srpski građanski zakonik predviđao je vlast muža nad ženom. U okviru imovinskog prava posebno se isticala poslovna nesposobnost udate žene. Udata žena je bila izjednačena sa detetom. Možda zato i ne čudi činjenica da je Nadežda raskinula veridbu i u jednom pismu majci napisala da je srećna što se nije udala. „Ne tražim ljubav, muža, čoveka niti srce i poštovanje, živeću samo za sebe i svoje roditelje. (...) O mojoj udaji nema ni govora više, ja hoću da sam slikar, a ne žena (...) ako me zaista želiš srećnu onda ćeš i ti od mene očekivati samo da budem slikar, a ne udavača.“ (Minhen, 1898) Nadežda je bila važna figura prilikom osnivanja Kola srpskih sestara. Ova organizacija okupljala je žene koje su zajedno sprovodile brojne društveno angažovane akcije. Neki ovo udruženje određuju kao humanitarno, neki naglašavaju patriotski, a neki feministički momenat.
Tih godina Nadežda je uložila veliki napor u organizovanje Prve jugoslovenske izložbe na kojoj su učestvovali umetnici iz Srbije, Hrvatske, Slovenije i Bugarske. Iako su slike Nadežde Petrović bile u skladu sa najsavremenijim umetničkim tokovima u Evropi, kritičari u Srbiji nisu na njih najbolje reagovali. Nadežda nije za to mnogo marila. Bila je žena sa velikim samopouzdanjem i hrabrošću i verovala je u ono šta radi. Izložba NADEŽDA PETROVIĆ. MODERNOST I NACIJA u Narodnom muzeju Srbije priređena je u Nadeždinu čast i otvorena je do 15. aprila. Toplo vam preporučujem da je posetite i saznate još zanimljivih informacija o ovoj velikoj umetnici i velikoj heroini. Autorka: Jelena Čolović Teodora Mašković Đeri, naša stipendistkinja i studentkinja druge godine psihologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, imala je priliku da uživo učestvuje na sedmoj po redu evropskoj psihoanaltičkoj konferenciji za studente u Briselu koja se bavila repeticijom i transformacijom u savremenoj psihoanalizi. Na njoj je slušala razna predavanja i učestvovala na dve panelne diskusije od čega se jedna bavila refleksijom odnosa telo-um, a druga transgeneracijskom repeticijom kod dece. Odlučila je ovim putem da sa nama podeli svoje iskustvo.
„Učestvovanje na ovakvom događaju je neprocenljivo i veoma sam zahvalna i počastvovana što sam pozvana da slušam i učim od zaista izuzetnih stručnjaka koji dolaze iz svih delova sveta i diskutujem sa njima o psihoanaltičkoj terapiji. Smatram da je veoma bitno upoznati se sa načelima savremene psihoanalize i razbiti predrasude koje postoje vezano za terapiju. Ova konferencija je upotpunila moje znanje o terapiji koja je jedan veoma kompleksan proces i podstakla me je da razmišljam o edukaciji za terapeuta u nekoj daljoj budućnosti“, kaže naša stipendistkinja Teodora. Ističe da je mnogo naučila o ljudskoj psihi prateći predavanja koja su se bavila transgeneracijskom traumom, savremenom shvatanju snova, uticaju događaja iz prošlosti na sadašnjost, psihoanaltičkoj terapiji za decu i aktivnosti mozga tokom terapije. Pored toga je upoznala i sprijateljila se sa učesnicima konferencije – inostranim studnetima psihologije i medicine koji se ujedno i edukuju za psihoanalitičku terapiju, sa kojima je nakon predavanja vodila veoma bogate diskusije. Sledeće godine će takođe biti jedna od učesnika ove konferencije. Naša stipendistkinja Teodora bi volela ovim putem da ukaže na značaj organizovanja ovakvih projekata za mlade koji se bave temama o mentalnom zdravlju i poziva sve mlade da prisustuvju ovakvim konferencijama i sličnim projektima. Poštovani,
Kada sam krenula na ovaj iznenadni put nisam ni slutila koliko će se promeniti moj doživljaj sveta. Putovala sam 28h autobusom do Kušadasija sa mnogo nepoznatih lica koja će do kraja ove moje priče zadobiti značajnu ulogu. O mojim doživljajima Turske Vam mogu ispisati knjigu što verujte nije teško, jer svakom posetiocu je dovoljno samo malo da zaviri u njenu dušu kako bi zauvek ostao očaran. Stoga ću dati sve od sebe da u par strana prenesem barem jedan deo nje. Kušadasi je jedan sladak, mali primorski gradić. Ima svoju dušu kao što i dolikuje jednom primorskom gradiću sa prelepim šetalištem uz more i plažama. Njegove uske ulice popločane belim mermerom pune su muzike što dolazi od uličnih svirača, prekitinjastih suvenirnica, prodavnica tepiha, čajdžinica punih raznoraznih bilja, zaintrigiranih turista i zanimljivih prodavaca. Oseti se i miris primamljivih turskih slatkiša poput baklava i alvi, koji se širi i zavlači u svaki kutkak grada. Naravno da sam se potrudila da iskusim sve što jedan turista može. Ulazila sam u mnogo suvenirnica privučena svetlucavim lampama i svećnjacima, što nije retka pojava ovde. Da, jesam isprobala sve moguće slatkiše u jednoj od prodavnica, ali prosto sam morala. Okej, neke sam donela i do kuće ne znam ni ja sama kako. Pila sam čaj i jela sam baklave ne brinite. Dobro, probala sam i sladoled što ti uzimaju iz ruku , dondrumu, stvorenu od salep praha i mastike i vrlo zanimljivo čudne strukture. Bila sam i do malog gusarskog poluostrva golubova pozntaijeg pod nazivom Güvercinada i njegove antičke tvrđave. Kušadasi je ime dobio upravo po njemu (Kuš - ptica, ada - ostrvo). Ali, ono što je ubedljivo ostavilo najveći utisak, mesto gde sam ostavila deo sebe, jesu Pamukkale. Vodila sam bitku u sebi da li da ih posetim ili ne, jer kruže priče da su presušile i da nisu kao pre. Ne znajući šta da očekujem ipak sam se sama uputila na put od 4h kako bih videla to čudo prirode, pa makar i priče bile istinite. Malo je reći da me je pamučni dvorac oborio sa nogu. Na putu do njih moraju se proći prelepa polja pamuka gradića Denizlija, a zatim i ostaci antičkog grada Hijeapolisa koji su bogati istorijom. Apolonov i Plutonov hram, Domicijeva kapija, masivan i očuvan rimski amfiteatar samo su jedan mali deo tih ostataka. Postoji pored toga i čitav muzej preprun predmeta koji nose veliku vrednost tih vremena sa sobom. Priča se čak i da je Kleopatra uživala u bogatstvima ovog grada. Nakon što sam obišla muzej, amfiteatr i Kleopatrino kupatilo odjednom ispred mene pojavile su se bele kalcijumske travertine. Dah mi je zastao u grlu. Tu, ispred mene se prostirao pogled koji se ni rečima, ni pokretom četkice ne može preneti. Mora se doživeti. Osetiti taj beli kamen pod stopalima, ta lekovita voda boje neba, sav taj prizor koji je stvorila umetnica bolja od svih - priroda. Nikada ne prestaje da me očarava svojim darom. Pravi ovaj svet tako divnim mestom za život. Sve u svemu, Pamukkale su definitivno mesto koje ako ste u prilici obavezno treba iskusiti. Ovog puta nisam stigla da obiđem čuveni antički grad Efes, Istanbul i Kapadokiju što samo znači da ću se ubrzo vratiti kako bih napisala još razglednica iz ove divne zemlje. Do sledeće razglednice, Teodora |
AutoriStipendiste i stipendistkinje Fondacije Studenica Arhiva
April 2024
Kategorije |
NAŠ RAD |
O NAMA |
|